Hiponimija
Hiponimija je jezična pojava u kojoj dva leksema imaju većinom jednake sastojnice, ali jedan ima jednu koja ga specificira više od drugog.
- životinja – živi organizam, osim čovjeka, koji pripada životinjskom carstvu
- ptica – živi organizam, osim čovjeka, koji pripada životinjskom carstvu, a ima perje, kljun, krila i dvije noge
- riba – živi organizam, osim čovjeka, koji pripada životinjskom carstvu, a ima škrge i peraje
U ovom odnosu lekseme određujemo kao hiperonime/nadređenice (širi pojam, ovdje životinja) ili hiponime/podređenice (uži pojam, ovdje ptica i riba).
Kada jedan hiperonim ima više hiponima, oni među sobom ostvaruju odnos kohiponimije. Oba leksema podređena su hiperonimu, ali međusobno nisu nadređeni jedan drugom, oni su kohiponimi.
Sinonimija
Sinonimija je odnos koji ostvaruju dva ili više leksema ako imaju različite izraze, ali sličan ili isti sadržaj. Dva takva leksema čine sinonimski par (npr. kemijska/penkala), a više njih čini sinonimski niz (generacija/naraštaj/pokoljenje).
Istoznačnice / potpuni sinonimi u potpunosti su zamjenjivi.
- sustav/sistem, dućan/trgovina
Bliskoznačnice / djelomični sinonimi zamjenjivi su samo u određenom kontekstu.
- ulaznica/karta (ulaznica / karta za predstavu, geografska karta, kartaška karta)
Leksemi koje svi članovi jezične zajednice smatraju sinonimima nazivaju se općejezični/samostalni sinonimi, a oni leksemi koje svi ne doživljavaju kao sinonime nazivaju se individualni/kontekstualni sinonimi (npr. pjesnik u svom djelu upotrijebi riječi nebo i sloboda kao istoznačne i one u kontekstu tog djela funkcioniraju kao sinonimi, ali izvan tog djela ne moraju uopće biti povezane).
Antonimija
Antonimija je odnos koji ostvaruju dva leksema ako su njihova značenja oprečna. Kad jedan leksem ima više oprečnih leksema radi se o višestrukoj antonimiji (npr. star naspram mlad/nov).
Antonimi se dijele po:
- naravi značenjske prirode:
- binarni – u isključivom su odnosu (živ – mrtav)
- stupnjeviti – imaju više razina u razlikama značenja (hladno – mlako – toplo – vruće)
- obratni – imaju suprotna značenja temeljena na istoj osnovi (dobiti – dati, pradjed – praunuk)
- podrijetlu:
- istokorijenski (donijeti – odnijeti, planiran – neplaniran)
- raznokorijenski (crn – bijel)
- usvojenosti:
- općejezični (visoko – nisko)
- individualni/kontekstualni (nastaju u situacijama kao i kontekstualni sinonimi)
Homonimija
Homonimija je jezična pojava u kojoj dvije ili više riječi različitog podrijetla i značenja imaju jednak izraz.
Homonimija može biti morfološka/oblična, što znači da se različite riječi podudaraju samo u određenim oblicima (npr. Razgovarala sam s Ivanom. – Ivan ili Ivana?) ili leksička, što znači da se leksemi podudaraju u cijelosti (npr. bor – stablo i kemijski element, luk – biljka i oružje). Takve lekseme nazivamo homonimi.
Vrste homonima:
- homofoni/istozvučnice: jednako se izgovaraju, različito se pišu (vir – Vir, jagoda - Jagoda)
- homografi/istopisnice: jednako se pišu, različito se izgovaraju (pâs – pȁs)
Načini nastanka homonima:
- tvorba riječi: istupiti (iz+tupiti i iz+stupiti)
- posuđivanje: paša (osmanska titula i ispaša)
- povijesno uvjetovane glasovne promjene: biti (znači postojati i tući)
- udaljavanje značenja višeznačnice: kosa (vlasi, padina i alatka)
Onomastika
Onomastika ili imenoslovlje znanost je koja se bavi proučavanjem imena, njihova podrijetla, načina tvorbe, uporabom itd. S obzirom na predmet istraživanja (vrstu imena) koja proučava onomastika se dijeli na toponomastiku i antroponomastiku.
Toponomastika proučava nazive zemljopisnih objekata – toponime.
Vrste toponima:
- ekonimi – imena mjesta
- egzonimi – hrvatska imena (npr. Wien – Beč)
- oronimi – imena gora
- hidronimi – imena voda
Posebna su kategorija riječi izvedene iz toponima:
- ktetik – posvojni pridjev (Split – splitski)
- etnik – ime stanovnika mjesta (Dubrovčanin)
Antroponomastika proučava imena ljudi – antroponime.
Vrste antroponima:
- osobna imena
- prezimena
- patronimi – nastali od očeva imena
- matronimi – nastali od majčina imena
- nadimci
- etnonimi – imena naroda i etničkih skupina
Frazeologija
Frazeologija je znanstvena disciplina koja proučava ustaljene višečlane izraze koji se reproduciraju kao cjelina (samo u svojoj ustaljenoj formi imaju posebno značenje). Frazeologija je dio lingvistike.
Vrste frazema:
- prema glavnoj riječi kojom tumačimo frazem
- imenički (medvjeđa usluga)
- glagolski (biti trn u oku)
- pridjevski (mrtav umoran)
- priložni (navrat-nanos)
- prema sintaktičkom ustrojstvu
- sintagme (mirne duše)
- rečenice (Kocka je bačena.)
- prema podrijetlu
- nacionalni (mirna Bosna)
- općeeuropski
- biblijski (nositi svoj križ)
- antički (otvoriti Pandorinu kutiju)
- ostali jezici i izvori (c’est la vie)
Leksikografija je teorija i djelatnost sustavnog popisivanja, opisivanja i tumačenja ukupnog leksika nekog jezika.
Rječnik je samostalni popis leksema.
Vrste rječnika:
- jezični (jednojezični, dvojezični, višejezični, terminološki…)
- enciklopedijski (leksikoni i enciklopedije)
Leksikografska jedinica gradivni je element rječnika.
- bȍka ž 〈G mn bȏkā〉 [tal. bocca: usta] reg. geogr. ušće, zaljev, draga
- bȍka – natuknica/lema – leksem u kanonskom obliku (N jd., infinitiv)
ž 〈G mn bȏkā〉 – gramatičke odrednice
[tal. bocca: usta] – etimološka odrednica – korijen riječi
reg. geogr. – stilističke i normativne odrednice – pripadnost funkcionalnom stilu; status leksema u leksiku standardnog jezika (geografija, povijest, žargon…)
ušće, zaljev, draga – definicija – objašnjenje sadržaja
