Postmodernizam - svjetska i hrvatska književnost

Razdoblje postmodernizma započinje sedamdesetih godina prošloga stoljeća, a traje i danas. Postmodernizam javlja se kao odgovor na modernizam – propitkuje glavne značajke modernog društva kao što su razum, znanje i napredak. Klase više nisu toliko važne, važan je identitet pojedinca u cijelosti (dob, rod, etnicitet) i kultura u kojoj on živi te promjenjivost tog identiteta s obzirom na to u kakvim se okolnostima tijekom života čovjek nađe. Književnost ne teži originalnosti, granice između “visoke” i trivijalne književnosti su prohodne, a ukidaju se granice između književnosti, filozofije i znanosti.

Glavne su karakteristike postmodernih tekstova intertekstualnost i intermedijalnost. Intertekstualnost ukazuje na povezanost tekstova i njihove međusobne odnose. Niti jedan tekst nije savršeno jedinstven i samostalan, već on uvijek nastaje isprepletanjem već postojećih značenja i tekstova. Intermedijalnost uključivanje je zakonitosti jedne umjetnosti u drugu. Primjer toga je primjena filmske montaže u književnosti ili kazališna režija u filmu. Drugim riječima, ne ukidaju se granice samo između različitih vrsta književnosti ili vrsta tekstova, već i

granice između različitim vrstama umjetnosti.

Neki od najznačajnijih predstavnika postmodernizma do sad su:

• Gabriel Garcia Marquez: Sto godina samoće (1967.)
• Italo Calvino: Ako jedne zimske noći neki putnik (1979.)
• Umberto Eco: Ime ruže (1980.)
• Milan Kundera: Nepodnošljiva lakoća postojanja (1985.)
• Margaret Atwood: Penelopeja (2005.)
• Vladimir Nabokov: Lolita (1955.)

U hrvatskoj književnosti poetika postmodernizma nije ništa drugačije nego u ostatku svijeta. U književnosti postoji pluralizam poetika, žanrova i pravaca te se oni ili nastavljaju na tradiciju ili je zanemaruju. Glavne predstavnike hrvatskog postmodernizma može se okvirno podijeliti u sljedeće kategorije:

• fantastičari
  • Pavao Pavličić: Dobri duh Zagreba (1976.), Koraljna vrata (1990.)
  • Goran Tribuson: Praška smrt (1975.)
• proza u trapericama
  • Ivan Slamnig: Bolja polovica hrabrosti (1972.)
  • Zvonimir Majdak: Kužiš, stari moj (1970.)
• novopovijesni roman
  • Ivan Aralica: Psi u trgovištu (1979.)
  • Nedjeljko Fabrio: Vježbanje života (1985.)
• žensko pismo
  • Irena Vrkljan: Svila, škare (1984.)
  • Dubravka Ugrešić: Štefica Cvek u raljama života (1981.)
  • Slavenka Drakulić: Frida ili o boli (2007.)
  • Julijana Matanović: Tko se boji lika još (2008.)

Novopovijesni romani negiraju granicu između književnog pripovijedanja i povijesnih tekstova čime se problematizira odnos povijesne stvarnosti i fikcije, tj. pouzdanosti povijesne građe.

Žensko pismo naziv je za skupinu književnih djela koje su napisale žene i koja problematiziraju položaj žene u društvu i obitelji.