Od 1930. godine počinje se javljati reakcija na modernizam i avangardne pokrete. To razdoblje koje je postepeno prešlo u postmodernizam nazivamo kasni modernizam. On spaja nove književne postupke koje je proširio modernizam, kao što su unutarnji monolog i struja svijesti, s tradicionalnim temama i književnim vrstama. Glavan je tema položaj čovjeka u poslijeratnom društvu s naglaskom na njegov moralni i duhovni život.
Glavno filozofsko stajalište kasnog modernizma jest egzistencijalizam koji se temelji na ideji da je život (egzistencija) ono što pojedinac od njega učini, a ne da je sam po sebi određen nekim vanjskim i nedodirljivim faktorima, ali zbog nemogućnosti ostvaraja života kakvim ga pojedinac želi, on često ulazi u sukob s društvom te ga prati osjećaj beznađa i apsurda. Romani ovog perioda i ovakvih karakteristika nazivaju se egzistencijalističkim romanima. Egzistencijalistički roman nastavlja tradiciju modernog romana i ostavlja naglasak na liku te ne pripovijeda radnju kao realistički roman (radnja je fragmentirana).
Albert Camus (1913. – 1960.) francuski je književnik rodom iz Alžira. Smatrao je da je roman najpogodnija književna vrsta za izražavanje proturječnosti između čovjekove samoće i žudnje za srećom te bespomoćnosti pred sudbinom i smrću. Prvu fazu njegova stvaralaštva nazivamo ciklusom apsurda, a čine ga roman Stranac objavljen 1942., drame Nesporazum i Kaligula iz 1944. i 1945. godine te esej Mit o Sizifu iz 1942. godine. Ciklus se naziva ciklusom apsurda jer sva djela ukazuju na besciljnost i beskorisnost čovjekova života, ravnodušnost i licemjernost društva, koje, ako mu se čovjek prepusti, vodi pojedinca u zločin, ludilo i smrt.
Jerome David Salinger (1919. – 2010.) autor je romana Lovac u žitu objavljenog 1951. godine. Lik Holdena svojevrstan je antijunak, buntovni i antisocijalni adolescent koji uličnim jezikom punim humora i psovki pripovijeda o svojoj krizi i bijegu iz privatne škole te razmišljanjima o svijetu i društvu preponom lažnih vrijednosti. U hrvatskoj je teoriji književnosti ovaj roman nazvan začetkom proze u trapericama, čija su glavna obilježja žargon i život mladih u urbanim područjima.
George Orwell (1903. – 1950.) engleski je književnik koji se redom razočarao u engleski klasni sustav, britanski imperijalizam i komunizam te je u romanu Životinjska farma objavljenom 1945. godine kroz satiru i alegoriju izrazio to razočaranje i nezadovoljstvo. Politika i totalitarizam tema su njegova antiutopijskog romana Tisuću devetsto osamdeset četvrta objavljenog 1949. godine. U tom romanu uvodi pojam novogovora – jezika koji pod ideologijskom kontrolom gubi svoju slobodu.
Mihail Afanasjevič Bulgakov (1891. – 1940.) ruski je književnik i dramaturg čije je najveće djelo, roman Majstor i Margarita, objavljeno u cjelini bez cenzure tek 1973. godine. Roman paralelno prati dvije radnje: pisca Majstora, autora romana u romanu i događaje prouzročene pojavljivanjem vraga i demona u suvremenoj Moskvi te priču o Nazarećaninu Ješui. Roman se temelji na gogoljevskoj tradiciji groteske te ih spaja s filozofskim i misaonim modernim dijelovima.
Ernest Hemingway (1899. – 1961.) američki je književnik i autor romana Starac i more objavljenog 1952. godine. Roman tematizira ljudsku ustrajnost i prkosno junaštvo protiv okrutne prirode, a njegovi su likovi moderni su pojedinci koji se svojevoljno odvajaju od društva.
Thomas Mann (1875. – 1955.) njemački je književnik koji u svojim djelima problematizira otuđenje umjetnika od društva, kritizira konzervativnu građansku sredinu, a te se teme pojavljuju i u njegovoj noveli Smrt u Veneciji objavljenoj 1912. godine.
Bertolt Brecht (1898. – 1956.) začetnik je epskog kazališta. Epsko se kazalište suprotstavlja aristotelovskim jedinstvima mjesta i vremena i u dramu uvodi epske elemente kao što su nizanje epizodičnih prizora. Često su predlošci za dramu upravo prozni tekstovi (npr. Tolstojev roman Rat i mir). Još je jedna odlika epskog kazališta postizanje efekta začudnosti koji sprečava gledatelja da se u potpunosti uživi u radnju ubacivanjem neočekivanih elemenata (songovi). Brecht je autor drame Majka Hrabrost i njezina djeca praizvedene 1939. godine.
Eugene Ionesco (1912. – 1994.) i Samuel Beckett (1906. – 1989.) predstavnici su kazališta apsurda. Kao i u epici kasnog modernizma, ova vrsta kazališta kritizira moderno društvo i ističe apsurdnost i besmislenost čovjekova života. Pesimističan pogled na svijet Ionesco pretače u tragikomediju, a Beckett stvara apokaliptičnu sliku civilizacije. Najpoznatija je Ionescova drama Ćelava pjevačica iz 1950., a Beckettova U očekivanju Godota iz 1952. godine.