Naziv renesansa dolazi od francuske riječi renaissance koja znači obnova i preporod. Kao počeci renesanse u europskoj književnosti smatraju se pad Carigrada 1453. i otkriće Amerike 1492. godine. Općenitije rečeno, renesansu određujemo kao razdoblje koje traje od kraja 15. i cijelo 16. stoljeće. Do “preporoda” dolazi u svim aspektima društvenog života. Za razliku od srednjeg vijeka u kojem je sve okrenuto Bogu, u renesansi se znanost i kultura okreću čovjeku. Drugim riječima, naglašen je humanizam (lat. humanus: ljudski). To se u književnosti očituje u prevladavanju svjetovnih tema (viteški pothvati, pustolovine, ljubav prema ženi) nad duhovnim temama. Pad Carigrada pod osmansku vlast natjerao je mnoge učenjake da prebjegnu u Italiju. Oni sa sobom donose mnogo antičkih tekstova koji pobuđuju zanimanje talijanskih obrazovnih krugova te obnavljaju zanimanje za grčki jezik i antička djela. S jedne strane svjetovne teme pogoduju tome da se djela pišu na pučkim jezicima, a s druge strane oživljavanje i oponašanje klasičnih djela pogoduje pisanju na latinskom jeziku, a duh i poetika renesanse širi se upravo iz Italije na veći dio Europe.
U renesansi dominiraju epovi, a po brojnosti ih slijede romani.
Renesansni se ep od srednjovjekovnog razlikuje po tome što ima poznatog autora i likovi i događaji prilagođeni su vremenu. Za razliku od srednjovjekovnih epova koji se temelje na usmenoj predaji i tipiziranim likovima, autori svoje epove pomno strukturiraju i likovima daju prepoznatljive osobine (individualnost) i oni iz srednjovjekovnih križara prelaze u renesansne vitezove i dvorane koje ne vodi samo presveto nadahnuće, već njihovi osjećaji. Najpoznatiji je renesansni ep Bijesni Orlando Ludovica Ariosta.
Renesansa razlikuje tri vrste romana: viteški, pikarski i pastoralni. Viteški roman vrsta je pustolovnog romana koji opisuje pustolovine viteza koji se bori za pravdu. Pikarski roman (španjolski picaro: čovjek niska podrijetla) prati glavnog junaka koji je običan čovjek iz puka i snalazi se kako najbolje zna i umije kako bi preživio u društvu. Pastoralni roman (latinski pastoralis: pastirski) stavlja glavnog lika u idiličan svijet u kojem pokušava izliječiti ljubavnu bol daleko od civilizacije i svakodnevice. Najznačajniji je pastoralni roman Arkadija Jacopa Sannazara.
Miguel de Cervantes (1547. – 1616.) autor je romana Bistri vitez Don Quijote od Manche (1605. – 1615.) i taj se roman smatra prvim modernim romanom. On objedinjuje sve tri vrste renesansnog romana, stavlja naglasak na individualizam lika, ima složenu i razvijenu kompoziciju, humoristične dijelove te je postavio temelje za budući razvoj romana kao književne vrste.
Za liriku renesanse najznačajniji je petrarkizam. Taj pravac, pjesnička škola ili pojava u pjesništvu označava rad drugih pjesnika koji oponašaju djela Francesca Petrarce. Pjesnici pišu ljubavne pjesme inspirirane vlastitim osjećajima, ali paze da struktura pjesama i zbirki odgovara kanconijeru.
Nakon stoljeća izvođenja isključivo crkvenih prikazanja u renesansi se počinju pisati drame za izvođenje na posebno postavljenim pozornicama ili na dvorovima te one nemaju nikakve veze s crkvenim kalendarom.
Drame koje se u renesansi izvode mogu se podijeliti u dvije skupine: commedia erudita i commedia dell’ arte, odnosno učena komedija i komedija umijeća. Komedija erudita objedinjuje uprizorenja i imitacije klasičnih drama, ali na narodnom jeziku, a komedija dell’ arte zabavna je predstava koju izvode profesionalni glumci koji se uvelike oslanjaju na svoju improvizaciju tijekom izvedbe.
Kao Cervantes u kontekstu romana, u kontekstu drame jednu stepenicu više nalazi se William Shakespeare. Njegove su komedije, tragedije i povijesne drame usmjerene na individualizirane likove, njihovu psihu i pomno osmišljenu radnju. Njegove su najpoznatije drame: Hamlet, Romeo i Julija i San ivanjske noći.
Kraj života dvaju najvećih književnika renesanse (Miguel de Cervantes i William Shakespeare) u književnosti označavaju i kraj renesanse (1616. godina).
