Samo prostori koji su imali renesansu ujedno su imali potencijal da prihvate i razviju barokno stvaralaštvo. Iako su hrvatski prostori bili podijeljeni, slabo povezani i opterećeni ratovanjem s Osmanlijama, na renesansnim se temeljima počinju pojavljivati karakteristike baroka. Kršćanska obnova rezultirala je globalizacijom i ujednačavanjem liturgije, a osnivanje isusovačkog reda pomoglo je opismenjavanju i obrazovanju puka. 1607. godine osnovali su prvu zagrebačku gimnaziju.
Zbog podijeljenosti prostora u baroku se stvaraju četiri kruga pisaca na hrvatskim prostorima:
● dubrovačko-dalmatinski: Ivan Bunić Vučić, Ignjat Đurđević, Ivan Gundulić, Junije Palmotić
● ozaljski: Petar Zrinski, Ana Katarina Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Ivan Belostenec
● kajkavski: Juraj Habdelić
● slavonski: Antun Kanižlić.
Ozaljski se krug ističe tendencijom da ujedini hrvatske prostore na temelju jezika – pisali su kombinacijom kajkavskog, čakavskog i štokavskog narječja, tj. nisu inzistirali na stvaranju standarda na temelju samo jednog narječja.
Ivan Gundulić (zvani Mačica, 1589.–1638.) najznačajniji je dubrovački barokni autor. U mladosti je pisao lirske pjesme, prevodio i pisao melodrame. O njegovom ranom stvaralaštvu saznajemo iz predgovora djelu Pjesni pokorne kralja Davida objavljenom 1621. godine. U tom predgovoru Gundulić naziva svoja djela “porodom od tmine”, a Pjesni pokorne naziva “zrakom od svjetlosti”, što znači da se okrenuo važnijoj tematici: povijesnoj, političkoj i religioznoj.
Gundulićev ep viteško-junačke i povijesne tematike Osman prvi je put objavljen 1826. godine, iako tiskara u Dubrovniku postoji od 1783. Osman nije bio ranije objavljivan jer se nije smjelo tiskati nedovršeno djela, a od 20 pjevanja Osmanu nedostaju 14. i 15. Svejedno je prije tiskanja nastalo 70-ak prijepisa ovog epa. Dva pjevanja koja nisu napisana dopunilo je nekoliko autora, ali najpoznatije je izdanje Matice hrvatske iz 1844. koje je dopunio Ivan Mažuranić i u takvom se obliku Osman izdaje i danas. Ep je pisan osmeračkim katrenima s ukrštenom rimom. Odabir stiha širi čitateljsku publiku jer je osmerac bliži usmenim oblicima od dvostrukorimovanog dvanaesterca. Tema mu je bitka kod Hoćima 1621. Ep slavi kršćanski poljski narod, problematizira Osmanovu oholost, a njegova smrt simbolizira promjenu u političkom svijetu.
Djelo započinje invokacijom, in medias res i refleksijom o ljudskoj prolaznosti. Gunduliću je uzor za Osmana bio Tassov Oslobođeni Jeruzalem te, osim trojne podjele likova na (pseudo)povijesne, romantične i eshatološke, iz tog epa preuzima načelo odabira teme koja nije u predalekoj ni u bliskoj povijesti.
Barokni plač (vrsta poeme) Suze sina razmetnoga prvi je put tiskan u Veneciji 1622. godine. Tema djela prati parabolu o razmetnom sinu iz Lukina evanđelja te svaki od tri dijela započinje citatom iz tog evanđelja. Poema je napisana u osmeračkim sestinama s rimom ababcc, a strofe su organizirane u tri plača: Sagrješenje, Spoznanje i Skrušenje. Pripovjedač u prvom licu u prvom plaču govori o svom grijehu te formama ljubavnog pjesništva opisuje žensku ljepotu. U drugom plaču dolazi mu “prosvjetljenje s neba” zbog kojeg spoznaje koliko je ljepota pogubna te se okreće refleksiji o prolaznosti života. U posljednjem plaču pripovjedačevu dušu spašava Božje milosrđe. Ovaj plač imao je i religijsku i umjetničku funkciju – religijsku zbog teme i pouke, a umjetničku zbog izraženog stila, korištenja mnogih figura i kićenog izraza.
Ivan Bunić Vučić (1592.–1658.) najznačajniji je pjesnik hrvatskog baroka i njegovo stvaralaštvo smatra se vrhuncem hrvatske barokne lirike. Njegova zbirka Plandovanja (od plandovati – odmarati dok je stoka na paši) prvi je put objavljena tek 1970. godine. Većinu zbirke čine ljubavne pjesme, ali osim njih ima i pastirskih razgovora, duhovnih pjesama, prepjeva psalama i pjesama o smrti. Temelj Bunićevih pjesama petrarkistička je tematika preuzeta izravno od Petrarce, ali i hrvatskih petrarkista, a na stil su utjecali Marino i mnogi marinisti (mnoštvo atributa i stilskih figura, inzistiranje na domišljatom izrazu, obraćanje lirskog subjekta pjesmi, ustima, staroj ženi, crnkinji, odnosno pokušava začuditi). Mnoge su pjesme humorističnog karaktera upravo zbog neobičnih kombinacija motiva. Pjesme su pisane osmercima ili dvanaestercima.
Iz razdoblja baroka sačuvano je 50-ak dramskih tekstova, ali oni nisu imali visoki estetski domet niti je bilo profesionalnog kazališta. Drame su uglavnom nastajale po uzoru na talijanska djela ili su se dramatizirali dijelovi epova (npr. Tassova). Drame koje su se u 17. st. izvodile u Dubrovniku dijelimo na tragikomedije, melodrame i libretističke drame. Tragikomedije imale su tragičan razvoj radnje, najčešće dvostruki zaplet, ali završavale su sretno. Likovi su bili tipizirani, a teme su bile uobičajene i stalne (ljubav, zločin iz strasti, krađa itd.).Melodrame su stavljale naglasak na vizualne i glazbene elemente te su bile nešto bolje razrađene od tragikomedija jer je za njih postojala potražnja i financijska podrška. Libretistička drama nastaje od libreta talijanskih opera, ali preuzima se samo tekst bez glazbe. Razlika između recitativa i arija u drami se isticala različitim vrstama stihova (npr. ono što je u operi bio recitativ u drami bi bilo u osmercima, a ono što se u operi pjevalo u drami bi bilo u dvanaestercima).
Pastorala Ivana Gundulića Dubravka izvedena je 1628., a tiskana je tek 1837. godine. Pisana je osmercima i dvanaestercima, a podijeljena je u tri čina. U pastorali nema mnogo vremenskih i prostornih odrednica, ali radnja se odvija u proljeće, a idilični krajolik i Dubravka alegorija su za Dubrovnik, njegovu slobodu i vlast. Dubravka slavi idealizirani društveni poredak i idealnu državu u kojoj zajednica živi po zakonima te se u njoj sjedinjuju lijepo i dobro kao glavne vrline.
