Naziv barok dolazi od portugalske riječi barroco koja znači biser nepravilna oblika ili tamne boje. Isprva se taj termin koristio za umjetnost, arhitekturu i književnost koje su odudarale od renesansnog sklada, tj. djela koja su bila nepotrebno kićena, s mnogo detalja i pretjerano kompleksna. Drugim riječima, umjetnost koja nije bila “savršena” kao renesansna dobila je naziv prema biseru manje vrijednosti od svijetlog i pravilnog. S vremenom se ta negativna konotacija gubi i ostaje naziv za umjetnost 17. st. Iako se ne slažu svi oko odrednica barokne književnosti i postoji li ona uopće kao samostalno razdoblje, mogu se izdvojiti neke zajedničke karakteristike djela i njihovih atmosfera.
Protureformacija i katolička obnova te razvoj znanosti potaknuli su razvijanje dviju glavnih proturječnih misli: s jedne strane to je uživanje u ovozemaljskom životu (Carpe diem – iskoristi dan), a s druge strane to je misao o smrti i prolaznosti (Memento mori – sjeti se smrti, sjeti se da si smrtan). Ova se dva razmišljanja javljaju zasebno kao glavni motivi djela ili kao glavna opreka na kojoj se grade ostali motivi. Religiozna tematika ponovno jača u djelima svjetovne prirode, ali i povećava se broj religioznih djela. Nastaje i nova vrsta poeme – barokni plač, koji tematizira život ili muke nekog sveca, odnosno mučenika ili neke prizore iz Biblije.
Barokni stil obilježava uporaba mnoštva figura i naglasak na izrazu, a ne na sadržaju. Autoru je bilo važno pokazati kako barata jezikom, kako sve može iskoristiti stilske figure dok se sadržaj bavi najčešće jednim motivom. Dakle, ne granaju se motivi, već njihovi opisi. Posebno je mjesto u baroknom stvaralaštvu dobio končeto – od talijanske riječi concetti koja znači pojmovi i zamisli. Radi se o posebnoj vrsti stilske figure koja spaja dva naizgled nespojiva pojma ili motive koji se poprilično razlikuju jedan od drugoga. Uporabom končeta autor također dokazuje svoje vještine stvaranja.
U baroknoj epici prevladavaju povijesne teme prožete religioznim motivima. Glavni je predstavnik barokne epike Torquato Tasso (1544.–1595.). 1575. godine objavio je ep Oslobođeni Jeruzalem. Ep je napisan u 20 pjevanja i tematizira Prvi križarski rat i osvajanje Jeruzalema, ali likovi su prilagođeni baroknom svjetonazoru i tipu čovjeka: uživanje u ovozemaljskom (slava, ljubav prema ženi) i spoznaje smrtnosti (okretanje Bogu) dvije su strane između kojih se nalaze likovi. Ovaj je ep bio uzor Ivanu Gunduliću za pisanje Osmana.
Lirsko pjesništvo najbolje prikazuje težnje baroknih pjesnika za ukrašavanjem izraza koje sadržaj baca u drugi plan. Giambattista Marino (1569.–1625.) talijanski je pjesnik po kojemu je nazvan pravac marinizam. 1602. godine izdao je zbirku pjesama Rime. Imao je mnoge sljedbenike diljem Europe, a utjecao je i na zbirku Plandovanja dubrovačkog pjesnika Ivana Bunića Vučića. Najznačajniji je stih koji opisuje njegovo pjesništvo: “Cilj je pjesnikov začuditi” pa nije neobično što njegov stil obilježava mnoštvo neobičnih metafora i končeto. Drugi je značajni pjesnik Luis de Gongora (1571.–1627.) čije se pjesništvo smatra vrhuncem španjolskog baroka, a pravac je po njemu nazvan gongorizam. Pjesnički izraz obiluje igrom riječima, neobičnim slikama i raznolikom metrikom.
Barokna je drama raznovrsna. Bavi se povijesnim i filozofskim temama te svakodnevicom, ali gotovo uvijek u nekoj mjeri predstavlja baroknu podvojenost čovjekove svijesti prisutnu također u epici i lirici. Glavni je predstavnik Pedro Calderon de la Barca (1600.–1681.), autor poetsko-filozofske drame Život je san. Drama je pisana u stihovima koji su organizirani u tri čina. U drami prevladavaju barokne stilske figure (mnoštvo metafora i antiteza). Osim stila i atmosfera odgovara baroknom duhu, tj. djelo sadrži mnoge refleksije o životu, smrti, sudbini i sreći te postavlja pitanja o tome što je zapravo život i kakva je razlika između sna i jave.