Katunarić, V., Razvoj ljudske suradnje: prema postmonetarnom društvu, 2010.
U tekstu se raspravlja o povezanosti neofeudalnih tendencija u suvremenim društvima s evolucijom novca u globalni novac, koji odgovara izvornog naravi novca kao duga, kako ga je definirao Georg Simmel, a danas dalje razvija sociologija novca. Postojanje golemin financijskih sredstava kojima kontrolne države omogućuje bogatome krugu standard domaćinstava stvara ponovno latentne stratifikacijske karakteristike za ranomoderno društvo u Europi. Autor tu tendenciju interpretira kao preobražaj feudalizma i socijalizma, tj. »Gornjih« i »Donjih« zajednica. Toj tendenciji suprotstavlja svoju viziju postmonetarnog društva: u takvom društvu bi ljudi zadovoljavljali osobne potrebe individualnim i društvenim oblicima proizvodnje civilizacije, tj. stvarali bi svijet rada i podruštvljenog užitka s više izražavajućeg angažmana i gdje izraženije poimanje dostojanstva uma, odvajanja od neizravnih posrednika između njih. Takva bi se demokratska civilizacija u kontekstu komplementarnosti kooperativnih i kompetitivnih odnosa u društvu, tj. partnerstva između socijalizma i liberalizma s nihovim ljudskim likom.
(…) Sada bih pokušao svoje argumente sabrati u tri točke. Prvo, repolarizacija društva na dva strukturna tipa, konkurentski i kooperativni, podudara se s rascepom između špekulantske i radne ekonomije (pri čemu ne valja prvu nazivati »fiktivnom«, a drugu »realnom«, što nas opravdano upozorava teorija novca kao društvene veze; usp. Ingham, 1998). Špekulantska ekonomija stvara podlogu za društvo rastućih egoista koji vjeruje više u novac negoli ljude. U takvom bi društvu živio najviše do zapadne humanističke tradicije što se preobrazilo iz globalno gornji sloja Biblije. Bi najbrojniji na Zapadu i Sjeveru, dok bi niže i osiromašeniji obuhvaćali sumu u dijelovima svijeta, dočim bi, obratno, bio najmanji u zemljama najnerazvijenijim od sumom na ostatak društva s zemljama na jugu i istoku. To umnogome odgovara podjeli na savez država u službi države u matič i razmjernije s laže države na periferiji, kao i s ranijom modernom razdiobom (usp. Wallerstein, 1986).
Drugo, pri kraju 20. st. djelatnost kapitala zamjen iz monetaristički azotekar. Da bi se taj fenomen objasnila, barem radna teorija shvaća kao sredstvo razmjene, nego i ekonomski borbi i društvene moći. Bitan je rezultat te dinamike da bankovno-kreditni novac izlazi izvan kontrole većine država.