Romantizam je dobio ime prema riječima roman i romantičan jer se radilo o književnoj vrsti u kojoj su se pojavljivali nestvarni događaji. Ti su se događaji odvijali na mjestima koja nisu morala biti stvarna. U drugoj polovini 18. st. autori prestaju stvarati po klasicističkim standardima i postaju popularniji novonastali žanrovi tj. hibridne vrste poput sentimentalnog i egzotičnog romana (npr. u epska djela ubacivali su se lirski fragmenti, roman u stihovima). Djelo je težilo neponovljivosti, a popularno je bilo i intimno pjesništvo. To razdoblje nazivamo predromantizam, a romantizam svoj puni procvat doživljava krajem 18. st. i u prvoj polovini 19. st. Oko 1765. godine u Njemačkoj nastaje pokret nazvan prema drami Friedricha Maximiliana von Klingera Sturm und Drang (Vihor i nagon). Pokretu su se pridruživali mladi autori koji su se zauzimali za autonomiju pojedinca i jednako uvažavanje razuma i osjećaja. Uz sve to išla je i njihova društvena kritika i težnja utopiji. Budući da je utopija neostvariva, raste sukob između pojedinca i društva, tj. njegove želje za slobodom i društvenih konvencija i granica. Pojedinac zbog toga osjeća melankoliju, tugu, svjetsku bol (njemački Weltschmerz), želi se odvojiti od svijeta i želi potpunu slobodu koju traži u prirodi.
Osamdesete godine 18. st. razdoblje su weimarske klasike ili weimarskog klasicizma, a nositelji pokreta bili su Goethe i Schiller. Za razliku od poznatih romantičarskih djela, dvojica autora vraćaju se klasicizmu i prosvjetiteljstvu te pokušavaju uspostaviti novi sustav vrijednosti koje bi književnost trebala imati. Novi cilj je postizanje visoke estetike, cjelovitosti i harmonije.
Romantičari odbacuju racionalizam i objektivnost koju im nameće klasicizam i u prvi plan stavljaju osjećaje, subjektivnost i individualnost te stvaraju kult prirode (priroda je nadahnuće i odražava unutarnje stanje pojedinca). Romantizam se smatra prvim modernim književnim razdobljem jer autor je shvaćen kao nadahnuti pojedinac, genije koji riječima može stvoriti novi svijet. Sukladno tome razvija se nacionalna svijest u društvu te mnogi narodi počinju inzistirati na korištenju vlastitog jezika i u književnosti jezik prestaje biti pretenciozan.
Johann Wolfgang Goethe (1749. – 1832.) autor je epistolarnog romana Patnje mladog Werthera izdanog 1774. Goethe je autor djela različitih vrsta (pisao je drame, elegije, romane, epove itd.) i proučavao je povijest i povijest umjetnosti, ali Patnje mladog Werthera predstavljaju vrhunac njemačkog romantizma jer je u tom djelu potpuno raskrstio s klasicističkom poetikom. Roman je pisan kao zbirka pisama koja Werther šalje svom prijatelju i iz kojih čitatelj saznaje što se u njegovu životu događa. Oblik pisma pogodan je naglašavanju subjektivnosti, sentimentalnosti i osjećajnosti i boljeg dočaravanja pojedinčeva pogleda na svijet.
Friedrich Schiller (1759. – 1805.) autor je drame Razbojnici. Drama je praizvedena 1782. godine i predstavlja spoj Schillerovih razmišljanja i svjetonazora koji se svode na borbu suprotnosti dobra i zla, dužnosti i želje, individualnih težnji i društvenih ograničenja.
Prvu generaciju engleskih romantičara čine jezerski pjesnici. Naziv su dobili prema jezerskom predjelu Cumbrije u kojem su živjeli. Skupinu su činili William Wordsworth, Samuel Taylor Coleridge i Robert Southey. Njihovu liriku obilježava jednostavna dikcija, nova tematika i metrika. Njihovo je najznačajnije djelo zajednička zbirka pjesama Lirske balade objavljena 1798. godine.
Predstavnik druge generacije engleskih romantičara George Gordon Byron (1788. – 1824.) autor je spjeva (ili zbirke epskih pjesama) Hodočašće Childea Harolda objavljenog između 1812. i 1818. godine. U spjevu Byron idealizira prirodu i primitivne načine života ističući time bunt protiv društvenih konvencija i ograničenja koje društvo nameće pojedincu. Njegov lik – bajronovski junak – spoj je osjećajnog i demonskog, osjećaja neizbježne sudbine.
Edgar Allan Poe (1809. – 1849.) autor je mnogih lirskih pjesama i kratkih priča. Poe je smatrao da je poezija ritmičko stvaranje ljepote, odnosno da je umjetnost sama sebi svrhom (larpurlartizam). Poea se smatra začetnikom kriminalističke priče i priča strave. Njegova djela obilježava napetost, groza i slaganje radnje na logičkim operacijama (kao što je zaključivanje o uzročno-posljedičnim vezama svojstveno detektivskim romanima).
Pripovijetka Crni mačak prvi je put objavljena 1843. godine. Pripovjedač u prvom licu ne može zatomiti zlo u sebi te ubija mačka i suprugu. Crni je mačak simbol tog zla u čovjeku i zla koje će na kraju biti kažnjeno.
Poema Gavran objavljena je 1845. godine. Sastoji se od 18 strofa različitih duljina stihova. Gavran je folklorni i mitološki motiv koji najčešće znači nesreću i smrt, a u ovoj poemi objavljuje pripovjedaču koji je izgubio svoju ljubav Leonoru da se ona nikada neće vratiti. Lirski elementi poeme Gavran su osjećajnost i slikovitost, a glavni epski element je pripovijedanje jednog događaja.
Aleksandar Sergejevič Puškin (1799. – 1837.) ruski je pisac koji je pisao pjesme, poeme, drame, romane i dr., a smatra ga se utemeljiteljem suvremenog ruskog književnog jezika. Za romantizam najvažniji je njegov roman u stihovima Jevgenij Onjegin objavljivan je od 1825. do 1832. Roman je pisan vrstom strofe koja je po samom romanu nazvana onjeginska strofa: svaka strofa ima 14 stihova koji samo po shemi odgovaraju engleskom sonetu. Stihovi unutar strofe rimuju se po principu AbAb CCdd EffE gg (ukrštena rima, parna rima, obgrljena rima, parna rima), s time da velika slova označavaju žensku, a mala mušku rimu. Zbog složenosti Jevgenij Onjegin teško se prevodio, ali to nije umanjilo značenje djela za razdoblje i poetiku romantizma. Puškin uvodi tip romantičarskog junaka, tj. suvišnog čovjeka. Takav lik stalno traga za novim uzbuđenjima i izazovima, ali oni mu donose samo privremeno zadovoljstvo pa on zapada u dosadu i zlovolju zbog koje drugima oko sebe donosi nesreću.
Mihail Jurjevič Ljermontov (1814. – 1841.) inspiraciju pronalazi u slavnim junacima iz povijesti, a njegovi su likovi izvanredni pojedinci kojima je svakodnevni život dosadan i osjećaju zamor te bježi u prirodu ili se ostvaruje kao suvišan čovjek kao u Puškina. Njegov socijalno- psihološki roman Junak našega doba objavljen je 1840. godine. Svako poglavlje pripovijeda drugi lik ili lik pisca, ali u svima se pojavljuje lik Pečorina koji je tip suvišnog čovjeka. Uz romantičarske elemente pojavljuju se i realistični elementi kao što su opisi sredine. Junak našega doba prvi je ruski roman u prozi.