U Hrvatskoj se razdoblje romantizma uvelike podudara s razdobljem narodnog preporoda. Romantizam tako traje od 1813. do 1860. godine, tj. od poziva Maksimilijana Vrhovca na skupljanje narodnog stvaralaštva do dolaska nove generacije pisaca kao što je August Šenoa. S buđenjem nacionalne svijesti raste i zanimanje za jezik i narodnu predaju i folklor. Hrvatski romantizam crpi inspiraciju i tehnike iz narodnog pjesništva. S druge strane vrijeme romantizma vrijeme je stvaranja jedinstvenog književnog hrvatskog jezika na osnovi štokavskog narječja, konkretnije novoštokavskog govora koji je prihvaćen 1836. godine.
Posebna lirska vrsta koja se razvila u hrvatskoj književnosti su budnice i davorije. Budnice su uglazbljene lirske pjesme kojima je cilj bio pobuditi nacionalne osjećaje u čitatelja ili slušatelja. Davorije su uglazbljene lirsko-epske pjesme u stilu koračnica i borbenih pjesama, a naziv su dobile prema slavenskom bogu rata Davoru.
Antun Mihanović (1796. – 1861.) autor je brošure Reč domovini o hasnovitosti pisanja vu domorodnomu jeziku. Brošura je objavljena 1815. godine i najavljuje ciljeve preporoda koje će kasnije imati Ljudevit Gaj i njegovi sljedbenici. 1835. godine u Danici objavljuje pjesmu Horvatska domovina čije su prve dvije i posljednje dvije strofe uglazbljene u hrvatsku himnu Lijepa naša domovino.
Ljudevit Gaj (1809. – 1872.) pokretač je prvih hrvatskih novina Novine horvatske i prvog hrvatskog književnog časopisa Danica koji su se počeli objavljivati 1835. godine. Danica je izlazila pod nazivima Danicza horvatzka, slavonzka y dalmatinzka, Danica ilirska i samo Danica nakon zabrane ilirskog imena 1843. godine. U prvoj godini objavljivanja u Danici je objavio preporodnu budnicu Horvatov sloga i zjedinjenje poznatiju po prvome stihu Još Horvatska ni propala.
Stanko Vraz (Jakob Frass, 1810. – 1851.) slovenski je i hrvatski pjesnik koji od 1837. piše isključivo na hrvatskom jeziku. Njegova su djela objavljivana u Danici, a 1842. osniva prvi hrvatski književni časopis Kolo. 1840. objavljuje zbirku lirskih ljubavnih pjesama Đulabije, ljubezne ponude za Ljubicu. Zbirka je posvećena Gajevoj nećakinji Ljubici Cantilly. Pjesme u zbirci pisane su krakovjakom, tj. šesteračkim katrenom koji potječe iz poljske narodne poezije, a glavni je motiv spoj ljubavi prema ženi i domovini. Osim krakovjaka u hrvatsku liriku uvodi i gazelu – istočnjačku formu od 8 do 13 stihova s ponovljenim rimama.
Petar Preradović (1818. – 1872.) u prvoj je fazi svog stvaranja pisao ljubavnu liriku na njemačkom jeziku koji mu je bio bliži od hrvatskog, a drugo razdoblje, u kojem piše isključivo na hrvatskom, započinje 1843. pjesmom Poslanica Špiri Dimitroviću, a njegova pjesma Zora puca objavljena je u prvom broju Zore dalmatinske 1844. godine. Drugu fazu čine pjesme na hrvatskom jeziku u kojima nije glavni romanistički individualizam, već kolektivni i preporodni ideali, tj. pretežno piše budnice. U trećoj se fazi Preradović okreće religiozno-spiritualnim temama.
Dimitrija Demeter (1811. – 1872.) autor je tragedije u pet činova Teuta napisane 1844., a praizvedene 1864. godine. Osnova tragedije knjiga je Historia grčkog povjesničara Polibija. U skladu s poetikom romantizma Demeter uzima povijesnu temu, ali u njoj izražava političke težnje preporoda. Hibridno djelo Grobničko polje klasificira se kao spjev – uz pripovijedanje pojavljuju se i lirske pjesme od kojih je najpoznatija Pjesma Hrvata, poznatija po prvom stihu Prosto zrakom ptica leti. Spjev je pisan po uzoru na Byrona, povijesne balade pisao je po uzoru na Schillera, a novele po uzoru na Puškina.
Matija Mažuranić (1817. – 1881.) autor je prvog cjelovitog hrvatskog putopisa. Putopis je objavljen 1842. godine pod nazivom Pogled u Bosnu, ili Kratak put u onu krajinu, učinjen 1839–40. po Jednom Domorodcu.
Ivan Kukuljević Sakcinski (1816. – 1889.) autor je prve hrvatske preporodne drame Juran i Sofija praizvedene 1839. godine.
Ivan Mažuranić (1814. – 1890.) podržao je izlazak prvog broja Danice štokavskom pjesmom Primorac Danici, ali pjesma je prije pripadala klasicističkoj lirici nego romantičkoj.
Mažuranićevo najznačajnije romantičko djelo spjev je Smrt Smail-age Čengića objavljen 1846. godine. Spjev je pisan u desetercima i osmercima koji su organizirani u pet pjevanja nejednake duljine: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. Tema je boj Smail-age Čengića i Crnogoraca na Grahovu 1836. godine. Svi podaci i radnja nisu povijesno točni. Važnije je bilo alegorijsko značenje djela: narod koji se bori za svoju slobodu protiv tiranina.