Realizam je naziv razdoblja u književnosti koje traje od 1830. do 1870. godine. Naziv dolazi od latinske riječi realis koja znači stvaran i res što znači istina i zbilja. Realizam ne pokušava prikazati stvarnost u djelima, već pomoću jezika stvara svoju realnost. Drugim riječima, jezik jest “odraz zbilje”, a književnost stvara novu zbilju.
Popularne su vrste pripovjedne proze, najviše roman, a slijede ga pripovijetka, novela, kratka priča i crtica. Pripovjedna proza pogodna je za ostvarivanje ciljeva realizma: oblikovanje karaktera i duševnog stanja lika. Sukladno tomu razvija se roman lika – lik je jedinstven psihološki oblikovan karakter, ali likovi pripadaju određenim klasama pa ih to povezuje. Drugim riječima, lik je psihološki jedinstven, ali tipičan za određenu skupinu ljudi. Važnom postaje govorna karakterizacija lika koja također određuje njegovu pripadnost određenom društvenom sloju ili prostoru, a govor lika razlikuje se od jezika pripovjedača. U realizmu pripovjedač teži objektivnosti i nastoji ne komentirati radnju i postupke likova. Za razliku od romantičarskih mističnih i povijesnih prostora, realisti opisuju svakodnevne situacije i prostore poznatih gradova i sela.
Naturalizam se razvija iz realizma i nastavlja na njega. Po uzoru na prirodne znanosti začetnici naturalizma (prvenstveno Emile Zola) smatraju da književnost treba, kao i prirodne znanosti, eksperimentirati i pokazati čovjekovu pravu prirodu. Naturalisti smatraju da je čovjek određen rasom, okolinom i vremenom u kojoj se rodio. Drugim riječima, ljudi ne mogu pobjeći od naslijeđenih osobina i svojih strasti. Naturalizam otkriva najmračnije strane čovjekove prirode.
Honore de Balzac (1799. – 1850.) jedan je od prvih profesionalnih francuskih pisaca. To znači da je zarađivao za život pisanjem. Spada u prvu generaciju francuskih realista. Napisao je stotinjak djela, ali najistaknutiji su njegovi realistički romani. Njegova djela tematiziraju odnos društva i pojedinca, odnos moralnog i fizičkog u čovjeku, načela koja pokreću svijet, a najviše ga zanima građanski svijet početka 19. stoljeća te kao svaki realist piše o suvremenom društvu i događajima. Zato uz njegova djela vežemo pojam kritički roman. Balzac svojim djelima ističe da novac pokreće ljude i ukazuje na sve veće klasne razlike koje se stvaraju u društvu. Ljudska komedija naziv je za skupinu djela nastalih između 1830. i 1848. godine. Kao svojevrstan odgovor na Danteovu Božanstvenu komediju Ljudska komedija podijeljena je također na tri dijela: Antičke studije, Filozofske studije i Studije društvenog života. Prva komentira načela koja upravljaju ljudskom egzistencijom, druga komentira okolnosti koje određuju čovjekovu sudbinu, a treća opisuje učinke tih okolnosti. Ta je treća skupina podijeljena na šest nizova koju su nazvani Prizori iz života: privatnog, provincijskog, pariškog, političkog, vojničkog i seoskog. Najpoznatiji roman Otac Goriot objavljen je 1835. godine u nizu iz privatnog života.
Gustave Flaubert (1821. – 1880.) pripada drugoj generaciji francuskih realista. Roman Gospođa Bovary (Madame Bovary) tiskan je 1857. godine. Roman je doživio velik uspjeh, ali su on i autor osuđeni zbog povrede javnog morala. Gospođa Bovary najpoznatiji je primjer romana psihološkog realizma jer cijeli je roman usmjeren na psihološku analizu lika, promjene u njegovu stanju i razmišljanjima, a pripovjedač ostaje potpuno nepristran. Od ovog je romana i glavnog lika nastao pojam bovarizam. Bovarizam označava sklonost prosječnog čovjeka da vjeruje da je stvoren za nešto izvanredno i to ga najčešće uništava.
Ruski realizam dijeli se na tri podrazdoblja: rani, razvijeni i visoki realizam.
Nikolaj Vasiljevič Gogolj (1809. – 1852.) predstavnik je ranog realizma jer njegova djela još uvijek zadržavaju neke romantičarske elemente kao što su fantastični motivi, prostori i lirske digresije. U takvoj maniri piše djela koja su vezana uz ukrajinski seoski prostor, ljude, običaje i prije svega praznovjerja te spaja tragiku i humor. Djela čija se radnja premješta u grad okupljena su pod nazivom Petrogradske pripovijesti, a među njima je i Kabanica tiskana 1842. godine. Iako se promijenio prostor, djela i dalje govore o ljudima i njihovim životima, samo sada o činovnicima i činovničkoj bijedi.
Ivan Sergejevič Turgenjev (1818. – 1883.) predstavnik je razvijenog realizma i utemeljitelj poetskog realizma jer njegova djela uključuju i piščev kritički pristup temi, a djela su prožeta lirskim opisima i simbolikom koje nisu svojstvene realizmu. 1852. godine objavljuje zbirku novela Lovčevi zapisi u kojoj pripovjedač opisuje prostor i iznimne ljude srednje Rusije.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821. – 1881.) predstavnik je visokog realizma. Likovi u njegovim djelima nositelji su neke ideje ili ideologije, a gotovo detektivska radnja zapravo usmjerava čitatelja na psihološka i etička pitanja koja more likove. Roman Zločin i kazna objavljen je 1866. godine. Roman tematizira pitanje zločinačkog individualizma, postavlja glavnog lika u psihološku krizu i predlaže odgovor i spas koji se mogu naći u vjeri.
Lav Nikolajevič Tolstoj (1828. – 1910.), kao i Dostojevski, predstavnik je visokog realizma. Tolstojev najpoznatiji roman Ana Karenjina objavljivan je od 1873. do 1877. godine u novinama. Ovaj roman Tolstoj je pisao da bi otplatio dugove te ga smišljao “u hodu”. Na kraju je nastalo jedno od najvećih djela visokog i psihološkog realizma. Roman prati dvije linije radnje: Anin preljub i njegove posljedice te put prema zajedničkom životu Levina i Kitty. Roman podjednako prati zbivanja u visokim društvenim slojevima i psihološko stanje glavnog lika koji skonča život pod kotačima vlaka.