Razvoj standardnog hrvatskog jezika i 20. stoljeće

Tijekom 15. stoljeća u javnu uporabu ulaze narječja (kajkavsko i čakavsko), službeni jezik ostaje latinski, a staroslavenski jezik rezerviran je za crkvenu službu. U 16. stoljeću počinju se javljati tendencije za stvaranjem standardnog hrvatskog jezika, što znači usustavljivanje (pisanje pravopisa, gramatika i rječnika), a latinica nadvladava ostala pisma. Također se razvija pokrajinska književnost pa su mišljenja podijeljena oko toga što bi trebalo biti osnova standardu: čakavski ili štokavski pisani jezik ili kajkavski književni jezik. Zbog toga se u 16. st. formira književni koine (zajednički jezik hrvatske knjige kojim se služi veći broj ljudi različitih dijalekata).

U 17. stoljeću područje Ozlja postaje kulturno središte, pa se tako u ozaljskome književno-jezičnom krugu piše mješavinom triju narječja s ciljem ujedinjenja svih Hrvata zajedničkim jezikom, što znači da je osnovica jezika bila tronarječna (čakavsko-kajkavsko-štokavska), pa je jezik tako bio razumljiv govornicima svih triju narječja. Najvažniji su predstavnici toga kruga Ana Katarina Zrinski, Fran Krsto Frankopan, Petar Zrinski te leksikograf Ivan Belostenac, koji je autor najvažnijega djela starije hrvatske leksikografije - Gazofilacij ili Riznica latinsko-ilirskih imena (druga pol. 17. st., a objavljen u Zagrebu 1670. godine). Djelovanje ozaljskoga kruga prestaje smrću Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana 1671. godine. Na sjeveru se ističe Juraj Habdelić kao autor rječnika Dictionar ili reči slovenske (1670.), što je bilo prvo djelo kajkavske leksikografije.

Međutim izbor se sužava na latinicu i štokavštinu ili latinicu i kajkavski književni jezik koji je na prostorima sjeverne Hrvatske polifunkcionalan. Od druge polovine 18. stoljeća do narodnog preporoda novoštokavski pismeni jezik ulazi u proces standardizacije, ali nema jedinstvenu grafiju te se nije opredijelio između ijekavštine i ikavštine, šćakavizma i štakavizma. Za to vrijeme kajkavski književni jezik također se standardizira i ima uređenu grafiju i gramatičku normu.

Do kraja 19. stoljeća napušta se kajkavski književni jezik, uklanja se ikavsko-ijekavsko dvojstvo u novoštokavskom, ujednačava se grafija te se stručnjaci odlučuju za fonološki pravopis.

1872. godine hrvatski se počinje koristiti u vanjskoj službi upravnih i sudskih oblasti, a 1883. uvodi se kao službeni jezik Zemaljskog sabora i njegovih odbora, iako austrijska vlada pokušava uvesti njemački kao isključivi službeni jezik u državnim ustanovama. Još 1907. godine u Istri je talijanski službeni jezik jer Talijani čine većinu u istarskom Zemaljskom saboru.

Povijest hrvatskoga jezika u 19. st. moguće je podijeliti na dva razdoblja: hrvatski narodni preporod i razdoblje djelovanja filoloških škola.

Ljudevit Gaj smatra da je standardizacija hrvatskoga jezika ključna za politički uspjeh ilirskoga pokreta, stoga piše Kratku osnovu horvatsko-slavenskog pravopisanja (Budim, 1830.). Vodeći se idejom Pavla Rittera Vitezovića, u njoj iznosi prijedloga za nove znakove za pisanje palatala, odnosno predlaže pisanje tradicionalnih znakova s tildom (~). 1835. u članku Pravopisz (objavljen u Danici) daje nove prijedloge: umjesto tilde koristi dijakritički znak (v), dvoslove i uvodi nova slova (ć uvodi iz poljskoga jezika te uvodi rogato e (jat) za ije/je/e/i. Kao osnovicu ne uzima kajkavsko narječje, već štokavsko. Njegovo nasljeđe njeguju V. Babukić, A. Mažuranić, I. Mažuranić te D. Demeter, koji su tako utirali put zagrebačkoj filološkoj školi. Ilirci, odnosno Ljudevit Gaj, ujedinili su Hrvate u jednome književnom jeziku na štokavskome narječju te u reformiranoj latiničnoj grafiji te tako postavili temelje standardizacije hrvatskoga jezika.

1847. godine narodnjačka većina koja je vladala u Hrvatskom saboru proglašava hrvatski jezik službenim jezikom.

Potpisivanjem Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine hrvatski jezik postaje isključivi službeni jezik u Hrvatskoj u ustanovama autonomne i zajedničke vlade (samo hrvatske, ali i hrvatsko-ugarske ustanove).

O pojedinim jezičnim pitanjima raspravljaju različite filološke škole:

• zagrebačka filološka škola
  • predstavnici: Antun Mažuranić, Vjekoslav Babukić, Adolfo Veber Tkalčević, Bogoslav Šulek, Vatroslav Jagić
  • nastavljaju ilirski jezični koncept
  • značajke:
    • morfonološki pravopis (npr. zadatci)
    • ijekavska štokavština
    • pisanje rogatoga e za refleks jata (rěč > riječ)
    • pisanje slogotvornoga r s popratnim samoglasnikom (npr. perst)
    • zalaganje za stare padežne nastavke (npr. G. mn. žen-ah)
    • utemeljenje hrvatskoga znanstvenog nazivlja (Bogoslav Šulek - jezični purist)
• riječka filološka škola
  • predstavnik: Fran Kurelac
  • značajke: afirmirati stare arhaične oblike (npr. G. mn. škol-Ø)
• zadarska filološka škola
  • predstavnik: Ante Kuzmanić
  • protivnici ideje zagrebačke škole
  • inzistiraju na štokavskoj ikavici kao temelju standardnoga jezika
• škola hrvatskih vukovaca
  • predstavnici: Tomo Maretić, Ivan Broz (1892. napisao prvi pravopis na fonološkom načelu - Hrvatski pravopis) i Franjo Iveković
  • fonološki pravopis (načelo "Piši kako govoriš!"; npr. zadaci)
  • uzor: narodna književnost te djela Vuka Stefanovića Karadžića i Đure Daničića.

Pobjeđuje koncepcija hrvatskih vukovaca te ostaje dominantnom i u prvim desetljećima 20. stoljeća.

Hrvatski vukovci smatraju da standardni jezik treba temeljiti na jeziku novoštokavskih govora. Što se tiče pravopisa, prevladava fonološki.

Usto u prvoj polovici 20. stoljeća jača purizam, odnosno čistunstvo u jeziku, čiji pristaše rade na otklanjanju prevelike količine stranih riječi ili općenito utjecaja drugih jezika na hrvatski jezik. Od 1941. do 1945. u Hrvatskoj djeluje Hrvatski državni ured za jezik koji potiče konačno usustavljivanje i čišćenje jezika. Pravopis prelazi u morfološki, ali se ipak 1944. odlučuju za morfonološka načela. U drugoj polovini 20. stoljeća jača utjecaj srpskog jezika, ali zastupa se jezični unitarizam (jednakost između latinice i ćirilice te ijekavskog i ekavskog izgovora). To se potiče pisanjem zajedničkih pravopisa i rječnika.

Povijest standardizacije hrvatskoga jezika u 20. i 21. stoljeću moguće je podijeliti na pet razdoblja.

U prvome razdoblju (do 1918.) dominira koncepcija hrvatskih vukovaca, no usprkos potpori službene vlasti, takvoj se koncepciji ne priklanjaju svi jezikoslovci i književnici. Tako Nikola Andrić piše Branič jezika hrvatskoga (1911.) kako bi ukazao na posebnosti hrvatskoga jezika.

U drugome razdoblju (1918. - 1941.), u Kraljevini SHS, cilj je imati jedan i jedinstven jezik. Maretić (1924.) piše Jezični savjetnik, kojim nastoji izbaciti sve riječi koje narušavaju jezično ujedinjenje Srba i Hrvata. Takvim se idejama hrvatskih vukovaca i službene jezične politike odupiru hrvatski književnici, zbog čega se javlja procvat dijalektalne književnosti. 1939. osniva se Banska Hrvatska, što otvara nove mogućnosti za osamostaljenje hrvatskoga jezika. Petar Guberina i Kruno Krstić (1940.) objavljuju Razlike između hrvatskoga i srpskoga jezika.

U trećem razdoblju (travanj 1941. - svibanj 1945.) ukida se unitaristički pristup jeziku pa se uklanjaju svi dotadašnji jezični priručnici. Izražen je negativan odnos prema tuđicama, naročito prema srbizmima, a težnja za jezičnim purizmom katkad je i pretjerana. 1942. izdaje se knjižica Koriensko pisanje, a 1944. objavljen je Hrvatski pravopis (Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić), koji je morfonološki.

U četvrtom razdoblju (1945. - 1990.), s raspadom Nezavisne Države Hrvatske, ponovno se javljaju unitarističke težnje te se Novosadskim dogovorom (1954.) potvrđuje da je jezik Hrvata, Srba i Crnogoraca jedinstven. S obzirom na to da srpski jezik ima prevlast u javnoj upotrebi, hrvatski jezikoslovci 1967. u Telegramu objavljuju Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, kojom se traži da se ustavom potvrdi ravnopravnost četiriju jezika (slovenskoga, hrvatskoga, srpskoga i makedonskoga) te da se osigura upotreba hrvatskoga jezika u javnom i političkom životu. Deklaraciju je potpisalo 18 hrvatskih sveučilišnih, znanstvenih i kulturne ustanova, no vlast osuđuje prijedlog te progoni potpisnike. To razdoblje predstavlja uvod u hrvatsko proljeće. Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš odustaju od dvojnoga naziva jezika te pišu Hrvatski pravopis, sastavljen prema fonološkim načelima, ali zabranjen, pa se 1972. objavljuje u Londonu (londonac). Josip Silić i Vladimir Anić 1986. objavljuju Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika.

U petom razdoblju (1990. - danas) uporaba hrvatskoga jezika i latiničnoga pisma propisana je Ustavom te se u sva područja uvodi hrvatsko nazivlje. Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik službeni je pravopis u Republici Hrvatskoj. Radi se o fonološkom pravopisu s morfonološkim elementima.

Od 1990. godine promjenom političkog konteksta dolazi i do promjena u pogledima na jezik te se objavljuju mnogi pravopisi, gramatike, rječnici i priručnici koji su usmjereni na hrvatski jezik kao jedinstven i samostalan.

Pregled rječnika hrvatskoga jezika

• Pietro Lupis Valentiano: Opera nuova che insegna a parlare la lingua schiavonesca alli grandi, alli piccoli et alle donne (Ancona, 1527.)
  • talijansko-hrvatski, hrvatsko-talijanski
  • prvi hrvatski tiskani rječnik u okviru druge knjige
• Faust Vrančić: Dictionarium quinque nobillissimarum Europae liguarum Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungricae (Venecija, 1595.)
  • Rječnik pet najuglednijih jezika: latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog
  • prvi hrvatski samostalno tiskani rječnik
  • ishodišni jezik je latinski
• Jakov Mikalja: Blago jezika slovinskoga (Loreto, 1649.; Ancona, 1651.)
  • rječnik štokavskih, čakavskih i kajkavskih riječi
  • prvi samostalni rječnik s hrvatskim kao natukničkom stranom
• Juraj Habdelić: Dikcionar ili reči slovenske (Graz, 1670.)
  • prvi hrvatski kajkavski rječnik
  • slovenski je kajkavski književni jezik
• Ardelio Della Bella: Dizionario italiano, latino, illirico (Venecija, 1728.)
  • talijansko-latinsko-hrvatski rječnik
  • štokavske i čakavske riječi
• Ivan Belostenec: Gazophylacium Illyrico-Latinum (Zagreb, 1740.)
  • hrvatsko-latinski rječnik
  • hrvatski je hibridni književni jezik
• Ivan Broz (i Franjo Iveković): Rječnik hrvatskoga jezika (1901.)
  • temeljen na potvrdama jezika iz usmene književnosti
• Vladimir Anić: Rječnik hrvatskoga jezika (1991., 1994., 1998., 2003.)
• Vladimir Brodnjak: Razlikovni rječnik hrvatskoga i srpskoga jezika (1991.)

Pregled gramatika hrvatskoga jezika

• Bartol Kašić: Institutionum linguae illyricae libri duo (Rim, 1604.)
  • Osnove ilirskoga jezika u dvije knjige
  • prva gramatika hrvatskog jezika
  • pisana na latinskom jeziku
  • štokavsko-čakavski ikavski
• Ardelio Della Bella: Instruzioni grammaticalli della lingua illirica (Venecija, 1728.)
  • Gramatičke pouke ilirskome jeziku
  • pisana na talijanskom jeziku, dodatak rječniku
  • jekavska štokavština
• Šime Starčević: Nova ričoslovica ilirička, Nova ričoslovica iliričko-franceska (Trst, 1812.)
  • prva gramatika hrvatskog jezika pisana isključivo na hrvatskom jeziku
  • zalaže se za jedinstvenih jezik svih Hrvata
  • prvi hrvatski gramatičar koji je u svojoj gramatici primijenio sva četiri naglaska i objasnio razlike među njima
  • ikavska štokavština
• Vjekoslav Babukić: Osnova slovnice slavjanske narěčja ilirskoga (Zagreb, 1836.)
  • prva općeprihvaćena gramatika hrvatskoga jezika
• Tomo Maretić: Gramatika i stilistika hrvatskoga ili srpskoga književnog jezika (Zagreb, 1899.)
  • veće promjene u morfologiji
• Ivan Brabec, Mate Hraste, Sreten Živković: Gramatika hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb, 1952.)
• Stjepko Težak i Stjepan Babić: Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika (Zagreb, 1966.)
• Eugenija Barić, Mijo Lončarić, Dragica Malić, Slavko Pavešić, Mirko Peti, Vesna Zečević i Marija Znika: Hrvatska gramatika (1995.)
• Sanda Ham: Školska gramatika hrvatskoga jezika (Zagreb, 2002.)
• Josip Silić i Ivo Pranjković: Gramatika hrvatskoga jezika za gimnazije i visoka učilišta (Zagreb, 2005.)
• Lana Hudeček, Milica Mihaljević: Hrvatska školska gramatika (Zagreb, 2017.)

Pregled pravopisa hrvatskoga jezika

• Kratki navuk za pravopìszanye horvatzko za pòtrebnozt nàrodnih skol (Budim, 1779.)
• Ljudevit Gaj: Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisaňa, poleg mudroĬubneh narodneh i prigospodarneh temeĬov i zrokov (Budim, 1830.)
• Ljudevit Gaj, Pravopisz (Zagreb, 1835.)
• Ivan Broz: Hrvatski pravopis (Zagreb, 1904.)
• Dragutin Boranić: Pravopis hrvatskoga ili srpskoga jezika (Zagreb, 1921.)
• Adolf Bratoljub Klaić: Koriensko pisanje (Zagreb, 1942.)
  • pregled pravopisnih pravila
• Franjo Cipra i Adolf Bratoljub Klaić: Hrvatski pravopis (Zagreb 1944.)
• Stjepan Babić, Božidar Finka i Milan Moguš: Hrvatski pravopis (London, 1972.)
• Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš: Hrvatski školski pravopis (Zagreb, 2005.)
• Lada Badurina, Ivan Marković i Krešimir Mićanović: Hrvatski pravopis (Zagreb, 2007.)
• Stjepan Babić i Milan Moguš: Hrvatski pravopis (Zagreb, 2010.)
• Hrvatski pravopis (Zagreb, 2013.)