Predrealizam razdoblje je u hrvatskoj književnosti tijekom kojeg u djelima supostoje i romantičarski i realistički elementi. Razdoblje počinje 1860. godine ukidanjem Bachova apsolutizma i pojavljivanjem Šenoe na književnoj sceni, a završava 1881. njegovom smrću. 1874. Šenoa pokreće časopis Vijenac u kojem je ostvarivao zamisli iz svojeg programatskog teksta Naša književnost iz 1865. godine, a to je da bi književnost trebala biti popularna, poučna i zabavna, a da pisci trebaju pozitivno utjecati na narod.
August Šenoa (1838. – 1881.) autor je novele Prijan Lovro objavljene 1873. godine. Tom je novelom postavio temelj glavne teme hrvatskog realizma, a to je školovanje nadarene seoske djece u velikom gradu. Pogođeni klasnim razlikama, pripadnosti i seoskom i gradskom društvu, a ujedno niti jednom od njih potpuno, nadareni pojedinac završava tragično. Ipak najveći uspjeh postiže romanom povijesne tematike Zlatarovo zlato objavljenim 1871. godine. Zlatarovim zlatom Šenoa kanonizira roman u hrvatskoj književnosti te on u realizmu postaje omiljena epska vrsta. Povijesna zbivanja u romanu nisu ni glavna tema ni pozadina, već element koji utječe na živote pojedinaca, a činjenice su uzete iz pravnih i povijesnih akata.
Ante Kovačić (1854. – 1889.) pisao je različite prozne vrste, ali najpoznatiji je po svojim romanima. Roman U registraturi objavljen je 1888. godine. Iako tematski razrađuje klasičnu temu hrvatskog realizma (školovanje seoske djece u gradu), Kovačićev pripovjedač ne pripovijeda radnju linearno, već uz mnoge retardacije, digresije i roman ima kružnu kompoziciju. U romanu se kritički analizira društvo i odnos između sela i grada te ukazuje na probleme nemoralne sredine.
Stvaralaštvo Ksavera Šandora Gjalskog (1854. – 1935.) dijeli se na dva tematska kruga: tradicija plemenitaškog svijeta i problematika suvremenog hrvatskog života, kako političkog i društvenog, tako i intelektualnog. Zbirku novela Pod starim krovovima objavio je 1886. godine, a novele su pisane pod utjecajem Turgenjevljeva poetskog realizma. Roman U noći objavljen je 1887. godine i prvi je hrvatski društveni roman.
Josip Kozarac (1858. – 1906.) autor je pripovijetke Tena objavljene 1894. godine. Njegovi ženski likovi smatraju se najbolje opisanima u hrvatskoj književnosti. Kozarčeva djela dijele se u četiri tematska područja: socijalna problematika, odnos sela i grada, ljepota rodnog krajolika i posljedice raspada patrijarhalnog morala. Posljednjem području pripada i Tena.
Vjenceslav Novak (1859. – 1905.) započeo je književni rad pisanjem lirskih pjesama i novela romantičarske poetike, ali njegovi romani predstavljaju vrhunac hrvatskog realizma. Roman Posljednji Stipančići objavljen je 1899. godine. Roman tematizira politička i društvena zbivanja u Senju u prvoj polovini 19. stoljeća te privatni život obitelj Stipančić s naglaskom na muško- ženske odnose. Politička tematika sagledana je s muškog gledišta, a obiteljska sa ženskog, a Lucija Stipančić smatra se najpromišljenijim ženskim likom hrvatske književnosti.
Silvije Strahimir Kranjčević (1865. – 1908.) naslijedio je mnoge romantičarske i klasicističke oblike te domoljubno pjesništvo pod utjecajem Augusta Šenoe, ali u lirsko pjesništvu uvodi lirski subjekt koji djeluje kao prorok koji vidi i osjeti patnju kolektiva te pruža spas ili nudi rješenje. Sukladno tomu njegove su pjesme socijalne tematike, a s vremenom u pjesme uvodi i mnoštvo simbola i kršćanskih motiva. Njegove su zbirke pjesama: Bugarkinje (objavljene 1885.), Izabrane pjesme (1898.), Trzaji (1902.)...