Modernizam je naziv društveno-političkog razdoblja i razdoblja u umjetnostima pa tako i u književnosti, koje započinje krajem 19. stoljeća i traje do 70-ih godina 20. stoljeća, no začetke modernističkih ideja pronalazimo još u romantizmu. Kao i mnoga razdoblja prije njega, modernizam se opire poetici prethodnog razdoblja i time podržava esteticizam i larpurlartizam – estetičke teorije koje zagovaraju ideju da je cilj umjetnosti da bude lijepa, a ne poučna ili korisna, te da je ona sama sebi svrhom (francuski l’art pour l’art znači umjetnost radi umjetnosti). Tijekom modernizma umjetnosti utječu jedna na drugu i preuzimaju jedna iz druge inspiraciju pa nastaje mnogo različitih pravaca čiji sljedbenici ne zastupaju ista gledišta pa tako ni sam modernizam nema jedinstvena obilježja poput npr. realizma.
Pravac koji najsnažnije podržava esteticizam i larpurlartizam jest simbolizam. Simbolizam je posebno izražen u francuskom pjesništvu, a glavna mu je značajka korištenje individualiziranih simbola (riječi nemaju uobičajena značenja), a posebnu važnost autori posvećuju ritmu pjesama. Glavni predstavnici simbolizma su Charles Baudelaire, Arthur Rimbaud i Paul Verlaine.
Od francuskog izraza avant-garde koji označava prvu liniju borbenih odreda (predstraža, prethodnica, koji dolazi prije nečega) dolazi naziv za umjetničke pokrete i pravce koji su nastajali tijekom modernizma. Termin prije svega označava umjetničke pravce početka 20. stoljeća: kubizam, futurizam, ekspresionizam, dadaizam, nadrealizam, konstruktivizam itd. Većina je ovih pravaca nastala u likovnoj umjetnosti koja je zatim inspirirala književnike diljem Europe na promjenu pristupu književnom stvaralaštvu.
Manifest futurizma napisao je Filippo Tommaso Marinetti 1909. godine – u svom programu Marinetti veliča tehnološki napredak, doba strojeva i dinamičnost te se zauzima za ukidanje sintaktičkih, metričkih i interpunkcijskih pravila. Nastavak talijanskog futurizma pronalazimo u ruskom kubofuturizmu i egofuturizmu koji teži ukidanju ne samo spomenutih pravila, već i jezika kao takvog pa stavlja zvuk iskaza ispred samog značenja.
Početkom 20. stoljeća na njemačkim prostorima širi se ekspresionizam koji se zalaže za izražavanje duhovnog stanja u umjetnosti. Nakon Prvog svjetskog rata u ekspresionističkim djelima prevladava osjećaj beznađa, ali s druge strane postoje nada za napretkom i utopijska razmišljanja.
Dadaizam je dobio naziv prema onomatopeji dječjeg govora (dada). Ovaj pokret opreka je i tradicionalnoj visokoj i trivijalnoj književnosti. Dadaizam se zalaže za spontanost i igru te odbija sve što je unaprijed zadano i samorazumljivo, a cilj dadaističkih djela često je provokacija čitatelja, gledatelja ili slušatelja.
Andre Breton autor je Manifesta nadrealizma objavljenog 1924. godine. Prema tom manifestu i mišljenju nadrealista, književnost bi se trebala temeljiti na asocijacijama i slobodnom bilježenju misli bez ograničenja koja joj postavljaju estetička načela. Kao i simbolizam, nadrealizam teži raskidanju veze između znaka i značenja, tj. ne teži poštivanju jezika i njegovih struktura.
Kao odgovor na nabrojene pobunjeničke avangardne pravce javio se konstruktivizam koji smatra da bi književnost trebala poštivati konstrukciju i biti racionalna kako bi što bolje prenijela poruku čitatelju.
Marcel Proust (1871. – 1922.) autor je ciklusa sedam romana U traganju za izgubljenim vremenom objavljivanih od 1913. do 1927. godine. Romani uključeni u ciklus redom se zovu: Put k Swannu, U sjeni procvalih djevojaka, Vojvotkinja de Guermantes, Sodoma i Gomora, Zatočenica, Iščezla Albertina i Pronađeno vrijeme. U romanima neimenovani pripovjedač i glavni lik pokušava vratiti vrijeme, tj. dati smisao izgubljenom vremenu prepričavanjem svog idiličnog djetinjstva i procesa odrastanja dok u pripovijedanje uključuje i razvoj svog duhovnog stanja i društvo u kojem je odrastao. U romanima je naglašeno stanje svijesti lika, introspekcija, a motivi i slike se pojavljuju fragmentarno, ponavljaju se i povezuju asocijativno, što su sve značajke modernog romana.
Franz Kafka (1883. – 1924.) autor je pripovijetka Preobrazba objavljene 1915. godine. Kao i u tom, u mnogim je Kafkinim djelima glavna tema izolacija pojedinca i neuspjeh u životu, a cijelu poetiku obilježava motiv apsurda koji utječe na razvoj događaja ili sprečava njihovo razvijanje i razrješenje.
James Joyce (1882. – 1941.) autor je autobiografskog romana Portret umjetnika u mladosti objavljenog 1916. godine i romana struje svijesti Uliks koji je objavljen 1922. godine. Roman Uliks smatra se vrhuncem europske moderne proze. Radnja se odvija u jednom danu i prati svijest, podsvijest i razmišljanja triju likova tijekom tog dana. Sukladno tomu, najčešći pripovjedni postupak je unutarnji monolog – neuređeni zapis nekontroliranih misli likova. Simboli i struktura djela odgovaraju Homerovoj Odiseji (jedno poglavlje romana odgovara jednom pjevanju epa), ali paralelizmi nisu izravni.
Virginia Woolf (1882. – 1941.) autorica je romana K svjetioniku objavljenom 1927. godine. Radi se o modernom romanu u kojem prevladavaju tehnika struje svijesti i polifonija glasova (pripovijedanje radnje iz perspektiva više likova), a uz društvene teme i propitkivanje svrhe umjetnosti, Woolf uvodi feminističke teme kao što su položaj žena u društvu, isticanje njihovog značaja i borbu za ravnopravnost.
William Faulkner (1897. – 1962.) autor je romana Krik i bijes objavljenog 1929. godine. Taj se roman smatra vrhuncem romana struje svijesti jer je ona prikazana na tri potpuno različita načina (kroz razmišljanja triju različitih likova). Faulkner usavršava mogućnosti korištenja jezika pri korištenju struje svijesti te ih spaja s raznim temama (obiteljski odnosi, ljubav, odrastanje, samoubojstvo, rasni i društveni problemi).
Charles Baudelaire (1821. – 1867.) smatra se začetnikom modernog pjesništva i simbolizma. Njegove pjesme s izraženim motivima seksualnosti, tjelesnosti, samoubojstva, droge i sadizma općenito pokušaj su izražavanja pjesnikovih razmišljanja o egzistenciji i umjetnosti. Baudelaire smatra da se umjetnošću može izraziti i opisati sve, ali iz nje progovaraju sukobljene strane poput božanskog i demonskog, intelekta i tjelesnosti, uzvišenog i trivijalnog. Njegova zbirka pjesama Cvjetovi zla objavljena je 1857. godine i u njoj uvodi veći broj motiva od bilo kojeg pjesnika dotad. Simbolizam još više dolazi do izražaja u zbirci pjesama u prozi Spleen Pariza objavljenoj 1862. godine. Metafora i alegorija najčešće su u Baudelaireovim djelima jer najbolje koriste sve mogućnosti primjene simbola.
Sergej Aleksandrovič Jesenjin (1895. – 1925.) spaja tradicionalnu i modernu liriku. Piše vezanim stihom i naziva ga se posljednjim pjesnikom sela jer većina njegovih pjesama tematizira idiličan seoski krajolik u kojem je odrastao, a suprotstavlja mu se moderni gradski prostor koji uništava pojedinca. Neke od njegovih najpoznatijih pjesama su Pismo majci (1924.), Crni čovjek (1925.) i posljednja pjesma, koju je ispisao krvlju, Doviđenja, prijatelju, doviđenja.
Federico Garcia Lorca (1898. – 1936.) španjolski je pjesnik i dramatičar koji je za glavnu temu svojih djela odabrao španjolski folklor, krajolik rodne Andaluzije i život u njoj, a tomu je također suprotstavljen doživljaj metropole, što se ističe u pjesmi Pjesnik u New Yorku. Njegove pjesme obilježavaju asonantna rima, položaj pojedinca u društvu i neizbježnost tragične sudbine.
Pablo Neruda (1904. – 1973.) čileanski je pjesnik koji je 1971. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost. U njegovim simbolističkim pjesmama pronalazimo motive rastanka od djetinjstva, mladenačku ljubav te je i njegov lirski subjekt osamljeni i nesretan pojedinac. Neke od njegovih zbirki su Dvadeset ljubavnih pjesama i jedna očajna te Sto soneta o ljubavi.
Henrik Ibsen (1828. – 1906.) najznačajniji je norveški književnik i začetnik komorne drame. Komorna drama ima manji broj likova u odnosu na tradicionalnu dramu, težište je na njihovoj psihologiji, a mjesto i vrijeme radnje su reducirani. U svojim realističkim i naturalističkim dramama kritizira suvremeno društvo, društvenu elitu i patrijarhalni ustroj i obitelj. U drami Lutkina kuća iz 1879. godine Ibsen jasno otvara pitanje položaja žene u obitelji i društvu te drama izaziva burne reakcije jer se njome ističe da ženin prioritet ne bi trebali biti suprug i djeca, već pronalazak svojeg identiteta. Simbolistička drama Hedda Gabler iz 1890. godine smatra se najboljim Ibsenovim djelom te vrhuncem moderne drame.
Anton Pavlovič Čehov (1860. – 1904.) ruski je novelist i dramaturg te začetnik lirske drame. Takva drama pokušava ocrtati ugođaj, a ne radnju ili stvoriti smisleni dijalog među likovima. Likovi kao da naizmjenično govore dijelove svojih monologa jer se zapravo ne slušaju dok su zaokupljeni svojim mislima. Ta odlika najbolje dolazi do izražaja u drami Tri sestre iz 1900. godine.
Luigi Pirandello (1867. – 1936.) smatra se prethodnikom egzistencijalističke književnosti i kazališta apsurda. Najznačajnija je njegova dramska trilogija kojoj pripadaju drame Šest osoba traži autora iz 1921., Svatko na svoj način iz 1923. te Večeras se improvizira iz 1929. godine. Pirandello ukida granicu između pozornice i gledališta u praksi i kazališta i stvarnog života u tekstu i predstavi. Drugim riječima, u svojim kazališnim komadima Pirandello tematizira i samo kazalište, a ukazuje i na opreku promjenjivog života i umjetnosti koja ga može sačuvati od promjene.