• Leksem je pojam koji označava sva značenja i sve gramatičke oblike jedne riječi.
• Leksik jednoga jezika čine svi njegovi leksemi.
• Leksikologija je znanost koja proučava i opisuje leksik.
  • Leksikologija u užem smislu bavi se vremenskom, prostornom i funkcionalnom raslojenošću jezika.
  • Leksikologija u širem smislu obuhvaća posuđivanje riječi, onomastiku, frazeologiju, tvorbu riječi i leksikografiju.

• Jezik je apstraktni sustav znakova koji služi za sporazumijevanje, a govor je realizacija jezika.
• Jezik se sastoji od jezičnih znakova koji se odnose na predmete i pojave izvanjezične zbilje. Jeznični je znak riječ (škola), ali i sintagma koja se odnosi na neki pojam (osnovna škola).
• Jezični se znak sastoji od izraza (označitelja) i sadržaja (označenika).
  • Izraz označava materijalnu stranu jezičnoga znaka, odnosno niz glasova: /š/, /k/, /o/, /l/, /a/ i niz slova: š+k+o+l+a.
  • Sadržaj se odnosi na značenje, odnosno pojam koji se formira u našoj svijesti kad čujemo ili pročitamo određenu riječ (škola - odgojno-obrazovna ustanova).
  • S obzirom na to da veza između izraza i sadržaja nije prirodna, već se temelji na dogovoru, govorimo o arbitrarnosti (proizvoljnosti) jezičnoga znaka (isti sadržaj u različitim jezicima ima različit izraz, primjerice pas se u engleskome jeziku kaže dog, u njemačkome Hund, a u talijanskome cane).
    • Iznimka od pravila jesu onomatopejske riječi (blejati, šuštati, mjaukati).
• Jednoznačnica je riječ koja ima samo jedno značenje.
• Višeznačnica riječ koja ima dva ili više značenja.
  • Prvo je značenje osnovno (denotativno) - glagol, ožujak.
  • Drugo je značenje izvedeno (konotativno) - prilog, lisac.
    • Osnovno značenje upućuje na predmet ili pojam u stvarnome svijetu.
      • lisac - mužjak lisice
    • Izvedeno značenje izvodi se iz osnovnoga značenja, a može se temeljiti na sličnosti ili bliskosti.
      • lisac - lukava muška osoba
  • Kada jedna riječ ima dva ili više značenja, govorimo o jezičnoj pojavi polisemija/višeznačnost, što znači da je jedan označitelj povezan s dvama označenicima ili više njih.
  • Kada riječ ima jedno značenje, govorimo o jezičnoj pojavi monosemija/jednoznačnost, što znači da je jedan označitelj povezan s jednim označenikom.
  • Nova značenja u jeziku najčešće nastaju metaforom i metonimijom.
    • Metafora je proširivanje značenja na temelju sličnosti:
      • Još uvijek možeš vidjeti žar u njihovu pogledu.
      • Metafora koja se zbog učestalosti u svakodnevnoj komunikaciji više ne doživljava kao metafora zove se okamenjena (leksikalizirana) metafora (jagodica prsta, noga stola, prijeći zebru, list na nozi)
    • Metonimija je proširivanje značenja na temelju bliskosti:
      • Ove godine na eseju pišemo Ujevića.

Riječi u međusobnom odnosu

Hiponimija/hiperonimija

Hiponimija/hiperonimija odnos je između riječi kod kojih jedna ima šire značenje (hiperonim) od druge (hiponim).

• životinja – živi organizam, osim čovjeka, koji pripada životinjskom carstvu
  • ptica – živi organizam, osim čovjeka, koji pripada životinjskom carstvu, a ima perje, kljun, krila i dvije noge

U ovom odnosu lekseme određujemo kao hiperonime/nadređenice (širi pojam, ovdje životinja) ili hiponime/podređenice (uži pojam, ovdje ptica).

Kada jedan hiperonim (životinja) ima više hiponima (ptica, riba), oni među sobom ostvaruju odnos kohiponimije. Oba leksema podređena su hiperonimu, ali međusobno nisu nadređeni jedan drugom - oni su kohiponimi/supodređenice (ptica, riba).

Sinonimija

Sinonimija je odnos koji ostvaruju dva ili više leksema ako imaju različite izraze, ali sličan ili isti sadržaj. Dva takva leksema čine sinonimski par (npr. kemijska/penkala), a više njih čini sinonimski niz (generacija - naraštaj -pokoljenje).

Istoznačnice (potpuni sinonimi) u potpunosti su zamjenjivi.

• sustav/sistem, dućan/trgovina

Bliskoznačnice (djelomični sinonimi) zamjenjivi su samo u određenom kontekstu.

• ulaznica/karta (ulaznica / karta za predstavu, geografska karta, kartaška karta)

Leksemi koje svi članovi jezične zajednice smatraju sinonimima nazivaju se općejezični/samostalni sinonimi, a oni leksemi koje svi ne doživljavaju kao sinonime nazivaju se individualni/kontekstualni sinonimi (npr. pjesnik u svojem djelu upotrijebi riječi nebo i sloboda kao istoznačne i one u kontekstu tog djela funkcioniraju kao sinonimi, ali izvan tog djela ne moraju biti povezane).

Antonimija

Antonimija je odnos koji ostvaruju dva leksema ako su njihova značenja oprečna. Kad jedan leksem ima više oprečnih leksema radi se o višestrukoj antonimiji (npr. star naspram mlad/nov).

Antonimi se dijele po:

• naravi značenjske prirode:
  • binarni – u isključivom su odnosu (živ – mrtav)
  • stupnjeviti – imaju više razina u razlikama značenja (hladno – mlako – toplo – vruće)
  • obratni – imaju suprotna značenja temeljena na istoj osnovi (dobiti – dati, pradjed – praunuk)
• podrijetlu:
  • istokorijenski (donijeti – odnijeti, planiran – neplaniran)
  • raznokorijenski (crn – bijel)
• usvojenosti:
  • općejezični (visoko – nisko)
  • individualni/kontekstualni (nastaju u situacijama kao i kontekstualni sinonimi, pa tako Tin Ujević kao antonime vidi pojmove dah - krik)

Homonimija

Homonimija je odnos između riječi u kojemu dvije ili više riječi različitoga podrijetla i značenja imaju jednak izraz.

Homonimija može biti morfološka/oblična, što znači da se različite riječi podudaraju samo u određenim oblicima (npr. Razgovarala sam s Ivanom. – Ivan ili Ivana?) ili leksička, što znači da se leksemi podudaraju u cijelosti (npr. bor – stablo i kemijski element, luk – biljka i oružje). Takve lekseme nazivamo homonimi.

Vrste homonima:

• homofoni/istozvučnice: jednako se izgovaraju, različito se pišu (vir – Vir, jagoda - Jagoda)
• homografi/istopisnice: jednako se pišu, različito se izgovaraju (pâs – pȁs)

Načini nastanka homonima:

• tvorba riječi: istupiti (iz+tupiti i iz+stupiti)
• posuđivanje: paša (osmanska titula i ispaša)
• povijesno uvjetovane glasovne promjene: biti (znači postojati i tući)
• udaljavanje značenja višeznačnice: kosa (vlasi, padina i alatka)

Leksikografija je teorija i djelatnost sustavnog popisivanja, opisivanja i tumačenja ukupnog leksika nekog jezika.

Rječnik je samostalni popis leksema.

• Vrste rječnika:
  • jezični (jednojezični, dvojezični, višejezični)
  • enciklopedijski (leksikoni i enciklopedije)
• Leksikografska jedinica gradivni je element rječnika. Ta se jedinica zove leksikografski članak koji se sastoji od triju dijelova: natuknice, odrednice i leksikografske definicije.
  • Natuknica (lema) riječ je koja se objašnjava u rječniku te se uvijek pojavljuje u kanonskom obliku (kanonski oblik glagola jest infinitiv).
  • Nakon natuknice slijede odrednice:
    • etimološka - donosi podatke o podrijetlu riječi
    • gramatička - donosi gramatičke podatke (rod, broj padež, neki oblici riječi)
    • stilistička - donosi podatke o stilskoj obilježenosti riječi
      • književni (knjiž.)
      • administrativni (adm.)
      • razgovorni (razg.)
    • normativna - objašnjava status riječi u standardnome jeziku (arhaizam, historizam, dijalektizam...)
  • Leksikografska definicija obično dolazi nakon odrednice objašnjavajući sva bitna značenja natuknice na razumljiv način.

• bȍka ž 〈G mn bȏkā〉 [tal. bocca: usta] reg. geogr. ušće, zaljev, draga
  • bȍka – natuknica/lema – leksem u kanonskom obliku (N jd., infinitiv)
    ž 〈G mn bȏkā〉 – gramatičke odrednice
    [tal. bocca: usta] – etimološka odrednica – korijen riječi
    reg. geogr. – stilističke i normativne odrednice – pripadnost funkcionalnom stilu; status leksema u leksiku standardnog jezika (geografija, povijest, žargon…)
    ušće, zaljev, draga – definicija – objašnjenje sadržaja