Figure riječi nastaju promjenom osnovnog značenja pojedinih riječi.
- metafora - figura u kojoj se preneseno značenje gradi prema sličnosti
Na svom koncu
mjesto u prah
prijeđi sav u zvijezde.
(Antun Branko Šimić, Opomena)
- metonimija - figura u kojoj se preneseno značenje gradi na temelju asocijativnog povezivanja pojmova u vremenu i prostoru
No rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi.
(Dobriša Cesarić, Vagonaši)
- alegorija - produžena metafora; preneseno značenje zahvaća cijelo djelo
Vedri se nebo. Sunce se rađa.
Plovi iz luke jedna lađa;
Jedna što dugo stajaše u doku,
Sva izbijena, s ranama na boku.
More, ko mati, vuče je na krilo.
Ljulja je, šapće:
Ništa nije bilo.
(Dobriša Cesarić, Na novu plovidbu)
- simbol - stilsko sredstvo u kojem dolazi do zamjenjivanja jedne riječi, pojave ili pojma njegovom alegorijskom oznakom
Ljudskom srcu uvijek nešto treba,
Zadovoljno nikad posve nije:
(Petar Preradović, Ljudsko srce)
- personifikacija - figura u kojoj se daju ljudske osobine životinjama, biljkama, stvarima, prirodnim pojavama, apstraktnim pojavama itd.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
(Josip Pupačić, Tri moja brata)
- epitet - riječ koja se dodaje imenici kako bi se stvorio potpuniji dojam nekog bića, stvari ili pojave
Njen pognuti lik i prosijede njene kose
(Dragutin Tadijanović, Dugo u noć, u zimsku bijelu noć)
- sinegdoha - stilska figura u kojoj se uzima dio umjesto cjeline, jednina umjesto množine i slično
Ter od glave po žut cekin ište,
A od ognja po debela ovna
(Ivan Mažuranić, Smrt Smail-age Čengića)
glava - čovjek
oganj - kuća
- eufemizam - figura u kojoj dolazi do zamjenjivanja neke riječi blažim izrazom
Jer knjiga ta, što držiš je u ruci,
Samo je dio mene koji spava.
(Dobriša Cesarić, Pjesma mrtvog pjesnika)