Epika - uvod i značajke

Epika je jedan od triju književnih rodova. Termin je nastao od grčke riječi epos koja znači riječ ili pjesnička pripovijest. Epici pripadaju djela pripovjednog karaktera i to je njihovo glavno obilježje, neovisno o tome jesu li pisana u stihovima ili u prozi.

Temelj su epskih djela pripovjedni postupci.

Postoji nekoliko načina kojima se priča iznosi čitatelju ili slušatelju, a ti se načini nazivaju pripovjedni postupci. Pripovijedanje je najjednostavniji pripovjedni postupak u kojem pripovjedač redom iznosi što se događa u djelu. Osim pripovijedanja u djelima pronalazimo opise, dijaloge i monologe, koji su također pripovjedni postupci. Opis nije iznošenje radnje, već dočaravanje kakvog prostora, izgleda ili postupka, dijalog je razgovor između minimalno dvoje likova, a monolog je govor jednog lika koji može biti vanjski ili unutarnji (može biti izgovoren ili prikazan u obliku razmišljanja lika). Pripovjedni postupci uvode nove motive u književno djelo i povezuju već poznate motive.

Epskom se poezijom smatraju duže stihovane forme. One također imaju određen ritam, ali zbog svoje duljine svaka riječ nema svoje posebno značenje i mjesto kao u lirskoj poeziji. Epska poezija govori o događajima koji nisu izravno povezani s doživljajima onoga koji govori, tj. objektivnija je od lirske poezije.

Glavne su vrste epske poezije ep i epska pjesma (vrsta nešto kraća od epa).

Termin proza dolazi od latinskog prosa oratio što znači izravan govor. Proza se u današnjem smislu riječi gradila na usmenim mitovima i govorništvu, a umjetnička proza nastala je odvajanjem od znanstvene proze. U oba se slučaja radi o pomno strukturiranim tekstovima koji nisu pisani u stihovima, imaju svoju temu i izvore te specifične načine pripovijedanja, tj. iznošenja teme i građe.

Tema književnog teksta kao smislene cjeline jedinstveno je značenje djela. Radi se o kombinaciji sadržaja i smisla danog teksta – ono o čemu djelo govori te kako djelo o tome govori.

Pripovjedač je element književnog teksta koji čitatelju donosi priču. On nije autor djela. Uloga pripovjedača, odnosno pripovijedanje priče, može biti dodijeljena jednom od likova priče ili nekome tko u njoj ne sudjeluje ili su uopće ne pojavljuje u samoj priči. Čak i kad se autor pojavljuje kao jedan od likova u tekstu i govori o događajima iz svoje perspektive, taj lik autora u priči je pripovjedač, a ne osoba koja je tekst napisala. Pripovjedač u djelu može ocrtati stav prema događaju, likovima i uvelike utjecati na razumijevanje teme i ideje književnog teksta.

Pripovjedač je najčešće u prvom ili trećem licu. Pripovjedač u prvom licu nepouzdani je pripovjedač jer događaje iznosi iz svoje pozicije, odnosno njegovo viđenje događaja nije objektivno. Pripovjedač u trećem licu je pouzdani pripovjedač jer se najčešće radi o glasu koji ne pripada ni jednom od likova i nalazi se izvan samih događaja pa ih može objektivno opisivati. Uz pouzdanog se pripovjedača često pojavljuje i pojam sveznajućeg pripovjedača. Takvom pripovjedaču poznati su svi detalji priče kao i osjećaji i razmišljanja likova.

Fabula je riječ koja na latinskom znači priča. Ona označava slijed uzročno-posljedično povezanih događaja koji se pojavljuju u književnom djelu. Opreka joj je siže koji označava slijed događaja onako kako su oni prikazani i poredani u samom djelu (može uključivati digresije, retrospekcije…).

Termin kompozicija dolazi od latinske riječi compositio od glagola componere koji znači složiti ili sastaviti. Kompozicija je pojam koji obuhvaća sve elemente organizacje književnog teksta: raspored motiva, grafičko uređenje (podjela na odlomke), raspored i redoslijed tematskih cjelina (odlomak, prizor, poglavlje…). Analiza kompozicije nekog djela ovisi o vrsti djela – drugačije na djelo i njegovu analizu utječe to radi li se o sonetu ili o romanu (iako oni možda imaju istu temu).

Karakterizacija likova podrazumijeva sva sredstva koja autor koristi kako bi opisao i predstavio lika kao pojedinca. Postoje vanjska i unutarnja karakterizacija likova. Vanjska karakterizacija je fizički izgled lika, a unutarnja karakterizacija može biti:

● psihološka: opisuje misli i osjećaje lika

● etička: opisuje odnos lika prema drugima i normama društva u kojem živi

● socijalna: opisuje status lika u društvu (porijeklo, obrazovanje, imovinski status…)

● govorna: iz govora lika može se zaključiti odakle je i iz kojeg sloja društva dolazi (narječje, žargon…) ili neke njegove posebne osobine (muca, govori brzo, sporo…)