Ep dolazi od grčke riječi epos koja znači riječ ili priča. Ep je najdulja vrsta epske poezije i sastoji se od mnoštva epizoda (tematski zaokruženih cjelina) od kojih mnoge mogu stajati samostalno. U epu se kronološki govori o nekom događaju ili nizu događaja, ali pripovijedanje je isprekidano digresijama koje usporavaju radnju. Ponekad je cijela jedna epizoda zapravo digresija. Za ep su specifična i ponavljanja motiva, riječi, a ponekad i cijelih stihova ili skupine stihova. To također pridonosi usporavanju radnje (retardaciji), ali i povezivanju dijelova epa u jedinstvenu cjelinu. Osim što govori o nekom stvarnom ili mitskom događaju, ep može opisivati ljude, običaje, kulturu i prostor jezične zajednice u kojoj je nastao.
Poema dolazi od latinske riječi poema koja znači pjesnička tvorevina. Poema je sithovana vrsta u kojoj se isprepleću karakteristike lirske i epske poezije: pjesnički izričaj i fabula. Kraća je od epa i tema joj je jedan događaj (za razliku od epa u kojem je uvijek opisano mnoštvo uzročno-posljedično povezanih događaja).
Spjev je dulja stihovana vrsta, a sama riječ upotrebljavala se i za epove i za poeme.
Termin pripovijest često se upotrebljava usporedno s terminima pripovijetka i novela, a svi oni označavaju proznu vrstu kraću od romana. S druge strane, uobičajeno je pripoviješću nazivati proznu vrstu koja duljinom stoji između novele i romana.
Od latinske riječi novellus koja znači nov dobili smo termin za kratku proznu vrstu koja nastaje u razdoblju renesanse. Novela nije ograničena temama, ali njezina je glavna karakteristika sažetost. Likovi su u noveli jasno okarakterizirani i ona pokušava čitatelju predstaviti samo ono što je najvažnije za priču, zainteresirati čitatelja i stvoriti napetost i iščekivanje raspleta i kraja. Novela često završava poentom, tj. isticanjem glavne misli ili zaključka kojemu su stremili događaji.
Termin roman dolazi od latinskog romanice što znači pisano romanskim jezikom. Drugim riječima, u početku je označavao tekstove koji nisu bili pisani na latinskom. Neki teoretičari tvrde da je roman nastao na temelju helenističkih proznih tekstova, neki da je nastao na temelju viteškog i pikarskog romana, a neki pak da roman svoje temelje pronalazi u epovima. Općeprihvaćeno je da je roman kao književna vrsta tvorevina novog vijeka koja se pojavila u renesansi. Roman obilježava sloboda izražavanja, kompozicije, odabira teme, čak i uvođenje neknjiževne građe pa se tako ova književna vrsta razvijala u mnogim pravcima.
Roman možemo odrediti tematski: društveni, porodični, psihološki, povijesni, pustolovni, ljubavni, viteški, kriminalistički… Ili pak po tonu: sentimentalni, humoristički, satirički, didaktički. Prema čimbenicima integracije elemenata (prema onome što je u romanu najznačajnije) romane dijelimo na romane zbivanja, romane lika i romane prostora. Roman zbivanja usmjeren je na radnju koja se u njemu razvija, roman lika u središte stavlja lika, njegova djelovanja, stanja i razmišljanja, a roman prostora naglašava prostor kao glavni čimbenik razvoja radnje. Jedna od klasifikacija romana ona je prema razdobljima u kojima su pojedine vrste bile najviše zastupljene. Tako razlikujemo realistički i moderni roman. Realistički roman ima čvrstu strukturu, fabulu, psihološku karakterizaciju likova, najčešće kronološki tijek zbivanja i pouzdanog pripovjedača. Moderni roman namjerno odstupa od nekih ili svih komponenti realističkog romana.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.