Ep dolazi od grčke riječi epos koja znači riječ ili priča. Ep je najdulja vrsta epske poezije i sastoji se od mnoštva epizoda (tematski zaokruženih cjelina) od kojih mnoge mogu stajati samostalno. U epu se kronološki govori o nekom događaju ili nizu događaja, ali pripovijedanje je isprekidano digresijama koje usporavaju radnju. Ponekad je cijela jedna epizoda zapravo digresija. Za ep su specifična i ponavljanja motiva, riječi, a ponekad i cijelih stihova ili skupine stihova. To također pridonosi usporavanju radnje (retardaciji), ali i povezivanju dijelova epa u jedinstvenu cjelinu. Osim što govori o nekom stvarnom ili mitskom događaju, ep može opisivati ljude, običaje, kulturu i prostor jezične zajednice u kojoj je nastao.
Spjev je dulja stihovana vrsta, a sama riječ upotrebljavala se i za epove i za poeme. Ep se načelno smatra najduljom i najopsežnijom vrstom, a spjev nešto kraćom. Spjev u kojem epske značajke prevladavju nad lirskima (fabula je više izražena od pjesničkog izričaja) nazivamo epski spjev.
Ivan Mažuranić (1814. – 1890.) autor je spjeva Smrt Smail-age Čengića objavljenog 1846. godine. Spjev je pisan u desetercima i osmercima koji su organizirani u pet pjevanja nejednake duljine: Agovanje, Noćnik, Četa, Harač i Kob. Tema je boj Smail-age Čengića i Crnogoraca na Grahovu 1836. godine. Svi podaci i radnja nisu povijesno točni. Važnije je bilo alegorijsko značenje djela: narod koji se bori za svoju slobodu protiv tiranina.