- glasovno podudaranje koje se najčešće događa na kraju stiha
- u dvanaestercima moguće i u sredini:
Dike ter hvaljen’ja presvetoj Juditi,
smina nje stvore(n)’ja govoriti;
zato ću moliti, Bože, tvoju svitlost,
ne hti(j) mi kratiti u tom puno milost
(Marko Marulić, Judita)
- značajna uloga u ostvarivanju smisla cijele pjesme
- rimovane riječi asocijativno se povezuju time smisleno i zvukovno obogaćujući značenje pjesme
- pravilna rima - podudaraju se naglašeni glasovi i svi glasovi koji slijede
Misleć uvijek: zemlja ima slȃsti
Koja neće s njime u grob pȁsti!
(Petar Preradović, Ljudsko srce)
- čista rima - podudaraju se naglasci
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jasan
Kao srebren vȋr;
Teške oči sklapaju se na san,
S neba rosi mȋr.
(Antun Gustav Matoš, Notturno)
- nečista rima - ne podudaraju se naglasci
Moje će ti ime šapnut moja múza,
A u modrom oku jecati će sȕza
(Antun Gustav Matoš, Djevojčici mjesto igračke)
- nepravilna rima - glasovno podudaranje započinje nakon naglašenog sloga
Sitni cvrčak sjetno cvrči, jàsan
Kao srebren vir;
Teške oči sklapaju se na sȁn,
S neba rosi mir.
(Antun Gustav Matoš, Notturno)
- bogata rima - podudaraju se glasovi i ispred naglašenog sloga (cvijȇtom - svijȇtom)
Oj, budi svoj! Taj svijet ti nije pakô,
Ni raj ti nije; rodi trnom, cvijetom;
Ni desno, lijevo da se nijesi mako,
Već ravno pođi, dok te nosi, svijetom:
(August Šenoa, Budi svoj!)
- muška - podudara se jedan slog
Nitko da ne dodje, do prijatelj drag,
I kada se vrati, nek poravna trag.
(Ivan Goran Kovačić, Moj grob)
- ženska - podudaraju se dva sloga
Ti se čudiš dušo. Smijat si se stala
Ovoj ludoj priči. Tvoja duša sveta
Još ne sniva, kako zbore zrela ljeta.
Gledaš me ko grla. Misliš — to je šala.
(Antun Gustav Matoš, Djevojčici mjesto igračke)
- dječja (daktilska) - podudaraju se po tri sloga
Olovne i teške snove snivaju
Oblaci nad tamnim gorskim stranama;
Monotone sjene rijekom plivaju,
Žutom rijekom među golim granama.
Iza mokrih njiva magle skrivaju
Kućice i toranj; sunce u ranama
Mre i motri, kako mrke bivaju
Vrbe, crneći se crnim vranama
(Antun Gustav Matoš, Jesenje veče)