Klasicizam je dobio ime prema latinskoj riječi classicus koja označava onog koji pripada najvišoj klasi. Za razliku od kićenog baroka, klasicizam zahtijeva od djela da bude objektivno, jasno, jednostavno i da bude napisano po pravilima određene vrste. Klasicističkim su autorima uzor antička djela i načela po kojima su se ona pisala. Uz to proučava se i antička filozofija iz koje se zatim izvode zaključci pogodni za pisanje suvremene književnosti – čemu djelo treba težiti, kakvo bi trebalo biti, komu je namijenjeno i zašto.
Klasicistički elementi pojavljuju se još u doba renesanse, ali svoj procvat klasicizam ostvaruje tijekom 18. st. U renesansi se težilo utvrđivanju formi i pravila, a u klasicizmu je ta težnja postala glavno načelo. Sve treba biti uređeno po određenim pravilima i s posebnim razlogom i namjenom, odnosno vlada načelo razuma – racionalizam. Čovjek spoznaje svijet pomoću kritičkog razmišljanja i književnost bi mu trebala biti korisna, a ne bi trebala inzistirati na pretjeranoj maštovitosti. Sukladno klasicizmu u književnosti u sveopćoj kulturi pojavljuje se prosvjetiteljstvo – intelektualni i duhovi pokret kojem je cilj proširiti ljudska znanja na svim područjima, učvrstiti vjeru u razum.
Epske vrste nisu bile dominantne u klasicizmu. Roman se počinje djelomično preobražavati i formirati, ali svoj će procvat doživjeti tek u sljedećem razdoblju. Glavni je predstavnik klasicističke epike Jean de La Fontaine (1621.–1695.). Njegove Basne u 12 knjiga tiskane su prvi put 1668. i sadrže basne preuzete iz antičkih i orijentalnih izvora, ali obogaćene su aluzijama na suvremeno društvo, društvene slojeve i situacije bliske suvremenom čitatelju.
Voltaire (Francois Marie Arouet; 1694.–1778.) francuski je filozof koji je svoje filozofske ideje prezentirao u svojim književnim djelima. Autor je filozofskog romana Candide ili optimizam tiskanog 1759. godine. Tim romanom Voltaire ironizira filozofiju optimizma njemačkog filozofa Gottfrieda Wilhelma Leibniza. Filozofija optimizma razmatra problem zla u svijetu i tvrdi da je ovaj svijet najbolji od svih mogućih svjetova. U romanu se opisuje niz situacija u kojima se nalazi glavni lik Candide, a koje nikako ne bi trebale biti dio “najboljeg mogućeg” svijeta.
Dramske vrste u razdoblju klasicizma dobivaju vrlo čvrste strukture i pravila po kojima bi se trebale pisati te su najpopularnija vrsta općenito. Klasicistička drama poštuje pravila jedinstva mjesta, vremena i radnje te tona u djelu. Cilj je dramskih vrsta spajanje korisnog i lijepog. Naglasak je s radnje premješten na psihološko stanje lika i mnoge se situacije odvijaju izvan scene pa gledatelj o njima saznaje iz monologa ili razgovora likova.
Pierre Corneille (1606.–1684.) autor je tragikomedije Cid (1637.) koja je izazvala mnoštvo polemika. Likovi su postavljeni u sukob između strasti, ljubavi i časti. Prema klasicističkom načelu doličnosti likovi ne bi trebali biti u tom sukobu jer bi čast i razum uvijek trebali prevladati osjećaje.
Jean Racine (1639. – 1699.) autor je tragedije Fedra (1677.) koja se smatra najreprezentativnijim djelom klasicističkog kazališta, iako je nakon izvedbe doživjela mnoge napade. Tragedija je pisana aleksandrijskim stihom, a organizirana je u pet činova.
Molière (Jean-Baptiste Poquelin; 1622. – 1673.) francuski je komediograf i autor komedija Škrtac (1668.) i Umišljeni bolesnik (1673.). Radnja Škrca preuzeta je iz Plautove Aulularije, a komedija je organizirana u pet činova., a Umišljeni bolesnik u tri čina. Molière piše po klasicističkim pravilima, ali cilj mu je zabaviti gledatelja, a ne samo poučiti ga ili zadovoljiti formu komedije.
Carlo Goldoni (1707. – 1793.) talijanski je komediograf koji je u svojim komedijama prikazivao suvremeni život Venecije, a likove je ponajviše ocrtavao govornom karakterizacijom (aristokrati su govorili književnim jezikom, a trgovci, ribari, krčmarice venecijanskim dijalektom). Njegova je najpoznatija komedija u tri čina Gostioničarka Mirandolina (1753.).