Hrvatska književnost 18. stoljeća

U hrvatskoj je književnosti teško govoriti o klasicizmu jer pravih klasicističkih djela zapravo nema. Ona su mahom prosvjetiteljska. To znači da je cilj bio poučiti čitatelje i slušatelje, a književnost je bila samo medij kojim se znanje prenosilo. S druge strane jača latinizam i mnogi autori pišu svoja djela na latinskom jeziku.

Hrvatska epska djela 18. st. mahom su bila povijesne i političke tematike, približena pučkoj kulturi, didaktička, a epske prigodnice govorile su o poznatim vladarima i bitkama. Cilj književnosti nisu estetika i fikcija, već prenošenje stvarne povijesne građe. Popularan postaje deseterac jer je stih popularnih usmenih oblika te je čitateljima i slušateljima blizak i pamtljiv.

Andrija Kačić Miošić (1704. – 1760.) autor je prosvjetiteljskog spjeva Razgovor ugodni naroda slovinskoga tiskanog 1756. Spjev je pisan štokavskom ikavicom, a u obliku epskih pjesama kronološki opjevava značajne povijesne događaje.

Matija Antun Relković (1732. – 1798.) autor je satiričko-didaktičkog spjeva Satir iliti divji čovik, također pisanog štokavskom ikavicom. Sastoji se od 11 pjevanja pisanih epskim desetercem. Na zabavan način mitološki lik Satir poučava Slavonce kako promijeniti način življenja i rada kako bi im životi bili lakši i bolji (npr. da šalju djecu u školu, da ne drže životinje u kući itd.).

U 18. st. popularnost ljubavne lirike slabi, ali još se uvijek na većini hrvatskih prostora piše baroknim stilom. Jedina je razlika to što se postepeno prelazi na deseterac, tj. kao i epika, lirika se približava narodnom pjesništvu.

Matija Petar Katančić (1750. – 1825.) jedini je pravi klasicistički pjesnik hrvatskih prostora. Njegova je zbirka Jesenski plodovi tiskana u Zagrebu 1791. godine. Zbirka se sastoji od 37 latinskih i 18 hrvatskih pjesama većinom mitološke tematike. Versifikacija pjesama je kvantitativna po uzoru na antičko stvaralaštvo.

Tijekom 18. st. na hrvatskim prostorima popularni su prijevodi i adaptacije Molièreovih komedija – prevedeno ih je čak 34, od čega ih je 23 prevedeno u Dubrovniku. Jedno od poznatijih djela prijevod je Molièreove komedije Don Juan ili kamena gozba, na hrvatskom: Džono aliti gos.

Ove su se komedije nazivale frančezarije (od riječi francuski).

Tituš Brezovački (1757. – 1805.) autor je komedije Matijaš grabancijaš dijak praizvedene 1804. godine. Komedija je pisana u skladu sa suvremenim zahtjevima, tj. cilj je bio da na zabavan, ali poučan način ukaže gledateljima na ljudske mane i ponašanje kakvo treba izbjegavati ili iskorijeniti iz društva.