
Književnost se ubraja među umjetnosti, a sredstvo kojim se izražava jest tekst. No to nije bilo kakav tekst, već književni tekst, odnosno onaj pisan književnoumjetničkim stilom. Taj stil karakterizira stvaralačka sloboda, individualnost, subjektivnost i upotreba jezika na osobit način (prenesena značenja, upotreba riječi iz raznih jezičnih slojeva, dopušteno odstupanje od jezične norme).
Kada analiziramo tekstove, trebamo obratiti pozornost na kontekst i intertekst. Kontekst je šire okruženje onoga što se promatra, a u književnosti ćemo se najčešće baviti povijesnim (kojem razdoblju pripada djelo), društvenim (u kakvom je društvenom okruženju živio autor) i osobnim (kako je živio autor djela) kontekstom.
S druge strane, intertekst ukazuje na to da tekstovi nisu samostalne cjeline. Konkretno, to znači da su na noviji tekst utjecali stariji tekstovi. Recimo, Biblija se smatra temeljem zapadne kulture, stoga je utjecala na novije tekstove i u njima se mogu pronaći biblijski motivi. Ta povezanost koja je vidljiva među tekstovima naziva se intertekstualnost.
Drugo je područje znanosti o književnosti povijest književnosti. Ona se bavi književnim djelima u povijesnom i društvenom kontekstu, stavlja ih u povijesni slijed i uočava izmjenu
I naposljetku, književna kritika. Ona je spoj teorije književnosti i povijesti književnosti, što znali da književni kritičar argumentirano
Kao rezultat proučavanja književnih djela izdvajaju se kanonska djela (književni klasici). To su djela koja su "preživjela" sud vremena zbog svoje posebnosti. Takva su djela postavila standard za vrednovanje ostalih, poslužila su kao uzor, utjecala su na kulturu i sadrže neke univerzalne teme s kojima se i današnji čitatelji mogu poistovjetiti.
Grčki filozof Aristotel napisao je djelo Poetika ili O pjesničkom umijeću u kojem iznosi teorijsku raspravu o književnosti. Neke od njegovih misli važne su i za današnje proučavanje književnosti.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.