Usmena poezija

Usmena poezija - narodne pjesme

U prošlosti su za zajednicu bile jako važne usmene pjesme jer su se pjevale u određenim životnim situacijama (emocionalni svijet) ili su govorile o istaknutim pojedincima i slavnoj prošlosti naroda (pripovijedanje i opisivanje događaja).

Budući da je riječ o usmenoj književnosti koja nema stalni oblik teksta i koja se treba zapamtiti, u pjesmama su prisutne formule u obliku stalnih epiteta (npr. vjerna ljuba, sivi soko), poredbi ili tipičnih situacija i završetaka.

Lirska usmena pjesma

Lirske su narodne pjesme pratile čovjeka tijekom cijelog njegova života. U najranijoj dobi djeci su se pjevale (i danas se pjevaju) uspavanke, kako bi se dijete zaštitilo od zla pjevale su se basme, zabavljalo se brojalicama i brzalicama, na vjenčanjima su se pjevale svadbene pjesme, a na kraju čovjekova života naricaljke.

Podvrsta lirske usmene poezije pripada prigodničarskoj lirici, tj. pjesmama koje su vezane uz običaje godišnjeg ciklusa (npr. božićne i uskrsne pjesme) te uz rad (žetelačke). Poneke su vezane i uz profesiju (mornarske ili vojničke pjesme).

U lirskim se pjesmama odražava emocionalni svijet pojedinca i zajednice od tuge i straha do čežnje i sreće.

Epska usmena pjesma

Kao što im i sam naziv govori, ove su pjesme pisane u stihu, ali pripadaju epici jer govore o nekim događajima i likovima. Drugim riječima, većeg su opsega jer se u njima govori o nekom za zajednicu povijesno bitnom trenutku ili se žele proslaviti pothvati nekog hrabrog, iznimnog pojedinca. Ti pojedinci mogu biti važni za neku sredinu (lokalni junaci) ili za cijeli narod (povijesni junaci), a glavno je obilježje da su idealizirani.

Mnoge kulture dijele sadržajna i formalna obilježja epskih pjesama, ali svaka pjesma donosi kulturološke ili geografske specifičnosti područja na kojemu se prenosila.

Bugarštica/bugaršćica

Riječ je o vrsti hrvatske pripovjedne usmene pjesme koja govori o nekom tužnom ili tragičnom događaju. Budući da se iznosi tuga, u njoj se nalaze i elementi lirike. Zbog toga je jedno od prihvaćenih objašnjenja podrijetla naziva glagol bugariti koji znači tužno pjevati.

Karakterizira je dulji stih (15-16 slogova) za popunjavanje kojeg se upotrebljavaju karakteristični postupci kao što su udvostručivanje pridjeva i prijedloga ili uporaba umanjenica. Stihovi bugarštice ponekad imaju i dodatak najčešće od 6 slogova.

Jedna od najpoznatijih bugarštica jest Marko Kraljević i brat mu Andrijaš koja je zapisana u putopisnom spjevu Ribanje i ribarsko prigovaranje hvarskog renesansnog pjesnika Petra Hektorovića. U njoj se govori o tragičnom događaju bratoubojstva.

Lirsko-epska usmena pjesma dulja je od lirske, a kraća od epske usmene pjesme. Kao što je vidljivo iz samog naziva, spoj je lirike i epike te je napisana u stihu. Od lirike se preuzela emocionalnost, ritmičnost i pjesnički jezik, a od epike pripovijedanje o događaju i likovi.

Balada je najpoznatija lirsko-epska pjesma, a karakterizira je neveseo ugođaj i tužan ton koji su posljedica teme pjesme - stradanje ili nesreća junaka koji završava tragično.

Najpoznatija hrvatska balada jest Asanaginica/Hasanaginica koja govori o tragičnoj sudbini žene Asanaginice uzrokovanoj strogim patrijarhalnim odnosom u muslimanskom svijetu.

Slavenska antiteza stilska je figura specifična za usmenu književnost (južno)slavenskih naroda. Sastoji se od pitanja, negacije pitanja i odgovora.

Ako ciljaš na 4 ili 5…

Asanagincu je prvi zapisao Alberto Fortis u svojem putopisu Putovanja po Dalmaciji. U 18. stoljeću njemački pisac J. G. Herder zapisao u svoju knjigu Volkslieder (Narodne pjesme), a na njemački jezik preveo ju je J. W. Goethe.