Usmena književnost

Književnost je postojala mnogo prije izuma pisma, ali nastavila je postojati i nakon što su se njezini oblici počeli zapisivati. Otkad postoji jezik, zajednice su usmeno prenosile sadržaje. Pripovjedač ili pjevač izvodili su djelo slušateljima, koji bi to djelo upamtili i prenosili na sljedeće generacije. Kako bi se djela što lakše pamtila, oblici koji su se koristili bili su formulaični, odnosno postojali su određeni uzorci koji su se ponavljali u svim djelima ili unutar određenih književnih vrsta. Kao i kod svega što je zapisano, usmena književnost imala je razne svrhe: poučnu, zabavnu, čuvanje tradicije...

Usmena pjesma (narodna pjesma)

• lirska: vezana je uz običaje godišnjeg (npr. božićne i uskrsne pjesme) ili životnog ciklusa (svadbene pjesme, uspavanke, naricaljke) te rad (žetelačke); poneke su vezane uz profesiju (mornarske ili vojničke pjesme)
  • odražava emocionalni svijet pojedinca i zajednice
• epska: većeg je opsega i slavi pothvate iznimnog pojedinca
  • mnoge kulture dijele sadržajna i formalna obilježja epskih pjesama, ali svaka pjesma donosi kulturološke ili geografske specifičnosti područja na kojemu se prenosila
• lirsko-epska: dulja od lirske, a kraća od epske pjesme; sadrži i emocionalnost i pripovijedanje događaja

Usmena predaja (narodna predaja)

• način prenošenja informacija
• kraća, najčešće jednoepizodna priča koja se temelji na istinitom događaju iz bliske ili daleke prošlosti (npr. predaja o dolasku Hrvata)