Tragedija je dramska vrsta koja je u svojim začecima bila pisana isključivo u stihovima i imala isključivo mitološku tematiku. Starogrčka tragedija dijelila se na:
- prolog - predgovor na početku izvedbe
- epizodij - dijaloški dio u kojem sudjeluju glumac i kor
- stasim - pjesme kora koje su se izvodile tijekom epizodija
- eksod - izlazak, tj. rasplet i završetak djela
Tragedija s vremenom gubi kor i dobiva slobodniju strukturu te se njezina tematika širi na povijesne ili aktualne teme, no zadržava neke opće karakteristike:
- tragički junak: žrtva nesretnih okolnosti u kojima se sukobljavaju njegovi ideali i okolina
- tragička krivnja: rezultat sukobljavanja ideala i okoline, a ne krivnja u smislu počinjene greške
- tragični završetak: smrt junaka izazvana njegovim nepopuštanjem pred okolinom i zastupanjem svojih ideala
- uzvišeni stil: svečani govor i korištenje biranih izraza
Od grčkih riječi katharsis i kathario koje znače čistiti Aristotel je ovim terminom označio ulogu tragedije – ona bi u gledatelja trebala izazvati strah i sažaljenje te time pročistiti njihove osjećaje. Drugim riječima, katarza je svojevrstan proces poučavanja gledatelja.
Eshil je najstariji grčki tragičar čija su djela do danas sačuvana, a radi se o sedam tragedija od kojih je najpoznatija Okovani Prometej. Eshil je uveo drugog glumca i reducirao udio kora te time dao prednost dijalogu, radnji, a ne komentiranju radnje. U njegovim su se tragedijama koristila mnoga scenska pomagala.
Sofoklo je autor više od 130 tragedija i satirskih igara od kojih se do danas sačuvalo samo sedam tragedija i polovina jedne satirske igre. Njegove su najpoznatije tragedije Antigona, Elektra i Kralj Edip. Sofoklo uvodi trećeg glumca i time povećava dramatičnost dijaloga te mogućnost razrađenijeg zapleta. Kao i kod Eshila, Sofoklovi su junaci idealizirani. Likove pokreče ljudska volja i vode se moralnim principima.
Euripid je najmlađi od grčkih tragičara čija su se djela sačuvala do danas, a radi se o 19 cjelovitih tragedija, a najznačajnija je Medeja. Euripid u tragediju uvodi psihološku karakterizaciju i analizu ženskih likova te njegovi junaci nisu idealizirani, već ih razdire unutrašnji sukob izazvan okolnostima u kojima su se našli.