Termin proza dolazi od latinskog prosa oratio što znači izravan govor. Proza se u današnjem smislu riječi gradila na usmenim mitovima i govorništvu, a umjetnička proza nastala je odvajanjem od znanstvene proze. U oba se slučaja radi o pomno strukturiranim tekstovima koji nisu pisani u stihovima, imaju svoju temu i izvore te specifične načine pripovijedanja, tj. iznošenja teme i građe.
Postoji nekoliko načina kojima se priča iznosi čitatelju ili slušatelju, a ti se načini nazivaju pripovjedni postupci. Pripovijedanje je najjednostavniji pripovjedni postupak u kojem pripovjedač redom iznosi što se događa u djelu. Osim pripovijedanja u djelima pronalazimo opise, dijaloge i monologe, koji su također pripovjedni postupci. Opis nije iznošenje radnje, već dočaravanje kakvog prostora, izgleda ili postupka, dijalog je razgovor između minimalno dvoje likova, a monolog je govor jednog lika koji može biti vanjski ili unutarnji (može biti izgovoren ili prikazan u obliku razmišljanja lika). Pripovjedni postupci uvode nove motive u književno djelo i povezuju već poznate motive.
Tema književnog teksta kao smislene cjeline jedinstveno je značenje djela. Radi se o kombinaciji sadržaja i smisla danog teksta (ideja i značenje) – ono o čemu djelo govori te kako djelo o tome govori.
Pripovjedač je element književnog teksta koji čitatelju donosi priču. On nije autor djela. Uloga pripovjedača, odnosno pripovijedanje priče, može biti dodijeljena jednom od likova priče ili nekome tko u njoj ne sudjeluje ili su uopće ne pojavljuje u samoj priči. Čak i kad se autor pojavljuje kao jedan od likova u tekstu i govori o događajima iz svoje perspektive, taj lik autora u priči je pripovjedač, a ne osoba koja je tekst napisala. Pripovjedač u djelu može ocrtati stav prema događaju, likovima i uvelike utjecati na razumijevanje teme i ideje književnog teksta.
Pripovjedač je najčešće u prvom ili trećem licu. Pripovjedač u prvom licu nepouzdani je pripovjedač jer događaje iznosi iz svoje pozicije, odnosno njegovo viđenje događaja nije objektivno. Pripovjedač u trećem licu je pouzdani pripovjedač jer se najčešće radi o glasu koji ne pripada ni jednom od likova i nalazi se izvan samih događaja pa ih može objektivno opisivati. Uz pouzdanog se pripovjedača često pojavljuje i pojam sveznajućeg pripovjedača. Takvom pripovjedaču poznati su svi detalji priče kao i osjećaji i razmišljanja likova.
Fabula je riječ koja na latinskom znači priča. Ona označava slijed uzročno-posljedično povezanih događaja koji se pojavljuju u književnom djelu.
Termin kompozicija dolazi od latinske riječi compositio od glagola componere koji znači složiti ili sastaviti. Kompozicija je pojam koji obuhvaća sve elemente organizacje književnog teksta: raspored motiva, grafičko uređenje (podjela na odlomke), raspored i redoslijed tematskih cjelina (odlomak, prizor, poglavlje…). Analiza kompozicije nekog djela ovisi o vrsti djela – drugačije na djelo i njegovu analizu utječe to radi li se o sonetu ili o romanu (iako oni možda imaju istu temu).
Karakterizacija likova podrazumijeva sva sredstva koja autor koristi kako bi opisao i predstavio lika kao pojedinca. Postoje vanjska i unutarnja karakterizacija likova. Vanjska karakterizacija je fizički izgled lika, a unutarnja karakterizacija može biti:
● psihološka: opisuje misli i osjećaje lika
● etička: opisuje odnos lika prema drugima i normama društva u kojem živi
● socijalna: opisuje status lika u društvu (porijeklo, obrazovanje, imovinski status…)
● govorna: iz govora lika može se zaključiti odakle je i iz kojeg sloja društva dolazi (narječje, žargon…) ili neke njegove posebne osobine (muca, govori brzo, sporo…)