Srednji vijek - svjetska književnost

Srednji vijek razdoblje je između antike i novog vijeka. Njegove je granice teško odrediti kao i svakom drugom razdoblju, ali najčešće se njegovim početkom smatra pad Zapadnog Rimskog Carstva 476. godine, a njegovim krajem ili pad Carigrada pod osmansku vlast 1453. godine ili otkriće Amerike 1492. godine. Posebnu važnost za povijest književnosti ima i početak primjene tiskarskih strojeva. 1455. Johann Gutenberg tiskao je Bibliju na latinskom u do 200 primjeraka. Iako je većina europskog stanovništva tog doba bila nepismena, tisak je omogućio brže širenje knjiga barem među pismenim i učenim stanovništvom. Do primjene tiskarskog stroja knjige su se prepisivale ručno, najviše u skriptorijima samostana, što je, naravno, bio dugotrajan proces.

Tijekom srednjeg vijeka većina europskih naroda postupno prihvaća kršćanstvo. Budući da je latinski jezik bio službeni jezik Crkve, svi su službeni spisi, kršćanska i svjetovna literatura pisani na latinskom jeziku. S druge strane pojavljuju se zapisi djela koja su se prenosila usmeno i ona su, naravno, na narodnim jezicima. Tematika svih spomenutih djela je pretežno nabožna, ali utjecaj vjere na tekstove svjetovnog karaktera vidi se u radnji, motivaciji ili karakterizaciji likova.

U srednjem je vijeku publika važnija od autora, tj. tekstovi su većinom anonimni, mnogo su se prepisivali, prepravljali i izmjenjivali tijekom prepisivanja. Srednjovjekovna književnost nalazi se na granici između usmene i pisane jer je mogla biti zapisana, ali namijenjena čitanju većinski nepismenom puku.

Dvije su najpopularnije vrste srednjovjekovne epike epska pjesma i viteški roman. Obje su vrste pisane na narodnim jezicima i pripovijedaju o idealiziranim junacima i vitezovima, njihovim pothvatima i životu općenito. Junak je bio odan kralju i Crkvi, hrabar i častan, ali od 13. st. on postaje odan isključivo ljubljenoj ženi. Također od 13. st. viteški romani prestaju biti pisani u stihovima i počinju se pisati u prozi. Neke od najpoznatijih europskih junačkih epskih pjesama su: Pjesan o Rolandu (Francuska), Pjesan o Cidu (Španjolska), Pjesan o Nibelunzima (Njemačka) i Beowulf (Engleska), a najpoznatiji je viteški roman Roman o Tristanu i Izoldi, koji je tematiku preuzeo iz keltske usmene književnosti.

Liriku srednjeg vijeka dijelimo na duhovnu i svjetovnu. Duhovna lirika podrazumijeva prije svega molitve pisane u stihovima. Od svjetovne lirike do danas su nam ostale poznate trubadurske i vagantske pjesme.

Riječ trubadur dolazi od francuske riječi troubadour od glagola trobar koji znači naći, nalaziti, odnosno radilo se o osobi koja pronalazi pjesničke figure. Trubaduri se pojavljuju na jugu Francuske krajem 11. st. Glavna tema njihovih pjesama ljubav je prema nedostižnoj ženi.

Riječ vagant dolazi od latinske riječi vagans koja znači lutajući, tj. označavala je lutalice. Radilo se o ljudima koji su putovali po sveučilištima pripremajući se za dvorsku službu, ali postali su poznati po satiričnim pjesmama usmjerenima protiv crkvene vlasti, iako su pjevali i o uobičajenim svjetovnim temama. Najpoznatija je zbirka vagantskih pjesama Carmina Burana. zapisana oko 1300. godine.

Kao dio misnog slavlja u srednjem su se vijeku izvodile liturgijske drame. Liturgijske su se drame razvile iz dijaloških dijelova liturgije, dakle prikazivale su neke scene iz Biblije ili iz svetačkih legendi. Isprva su ih izvodili samo svećenici, ali zatim se uključuju i laici. Iz liturgijskih drama razvile su se pasije, mirakuli i misteriji. S druge strane, izvodile su se i drame koje nisu bile nabožnog karaktera, za zabavu i u sklopu slavlja. Najčešće su se izvodile farse – kratke humoristične komedije.