Srednji vijek - hrvatska književnost

Srednji vijek specifičan je u odnosu na druga književnopovijesna razdoblja te su i njegove vrste specifične. Književnost srednjovjekovnog hrvatskog područja posebna je i po tome što se u njoj isprepleću utjecaji istoka i zapada (sadržava elemente bizantske i latinske kulture), utjecaj ostalih slavenskih kultura i miješanje neknjiževnih s književnim elementima (npr. Zapis popa Martinca koji je ujedno i povijesni tekst, ali uređene umjetničke kompozicije).

Hrvatski srednji vijek podrazumijeva period od doseljenja Hrvata na današnje hrvatske prostore, ali književnost možemo pratiti tek od prvih sačuvanih spomenika iz 12. st. Zbog doticaja kultura i jezika, ovisno o namjeni i mjestu nastanka teksta, on je mogao biti pisan na latinskom, hrvatskom ili staroslavenskom, latinicom, glagoljicom ili ćirilicom. Latinski je zapisivan latinicom, a hrvatski tekstovi (tekstovi na narodnom jeziku jer tada još nema hrvatskog standarda) pisani su najčešće glagoljicom, a staroslavenski ćirilicom ili glagoljicom.

Hrvatsku srednjovjekovnu epiku čine tekstovi pripovjedne proze. Radi se o djelima čija se radnja razvija stupnjevito (lik prelazi jednu prepreku za drugom). Likovi su plošni, tj. jednostavno okarakterizirani – oni su ili dobri ili zli. Takav ustroj činio je djela zanimljivima publici, a likovi su jasno ocrtavali moguću pouku (npr. da treba težiti vrlinama dobrog lika, da se treba uzdati u Božju pomoć itd.).

Najpopularnije su vrste bile svetačke legende i viteški romani. Svetačke legende kratka su prozna djela koja opisuju neki događaj iz života biblijskih osoba i svetačka čudesa. Omiljena podskupina legendi bili su Marijini mirakuli (Marijina čudesa) koje su opisivale čuda kojima Marija pomaže pojedincu u nevolji.

Roman u srednjem vijeku pripovjedno je djelo viteško-pustolovnog i fantastičnog karaktera. Na tadašnje hrvatske prostore romani dolaze kulturnim vezama Zadra i Dubrovnika s Italijom, a tako i ostatkom Europe. Drugim riječima, roman u Hrvatskoj razvija se na prijevodima europskih romana. Romani se pojavljuju na sva tri pisma, a termin roman prvi je put upotrijebljen u naslovu Rumanac trojski koji je pronađen u dva glagoljska rukopisa iz 15. st. Rumanac trojski opisuje pad Troje. Većina je srednjovjekovnih romana crpila inspiraciju iz antičkih djela, mitova i povijesti, ali neke je elemente prilagođavala vremenu u kojem su romani nastajali. Antički junak tako postaje srednjovjekovni vitez kojeg ne vodi srdžba, već bol i ne krivi kraljicu Jelenu (Helena) za početak rata jer se time iskazuje udvornost prema ženi. Osim prilagođenih imena (Jelena, Pariž, Ahilej je Aceliš…) pojavljuju se i folklorni elementi, kao npr. sviranje gusli, koji približavaju djelo ondašnjem hrvatskom čitatelju.

Roman koji je zadržao popularnost sve do 17. st. jest Aleksandrida – roman o životu Aleksandra Velikog. Fabula je građena stupnjevito i u romanu se stvarni prostori, osobe i događaji isprepleću s fantastičnim, mitskim i magijskim što ga čini vrlo zanimljivim publici. Aleksandar je idealizirani srednjovjekovni vitez. Osim zabavne radnje, roman sadržava i razmišljanja o životu i smrti te nekim moralnim pitanjima u kojima je jasno prikazan kršćanski svjetonazor.

Najstariji lirski zapisani tekstovi na svima trima pismima iz druge su polovine 14. st., ali naravno da je pjesništvo mnogo starije od toga. Kao i većina srednjovjekovnog stvaralaštva, lirske su pjesme anonimne i pučkog karaktera (publika je važnija od autora) te tekstovi variraju zbog razlika u narječjima. Srednjovjekovna je lirika važna zato što je stvorila temelje pjesničkim izrazima koji će se kasnije razviti na hrvatskom području. Radi se prvenstveno o versifikaciji koju i Marko Marulić spominje u posveti Judite (“Evo bo historiju tuj svedoh u versih po običaju naših začinjavac”). Sačuvani tekstovi zapisani su narodnim jezikom što znači da pjesme nisu imale liturgijsku namjenu, ali to ne znači da tematika nije mogla biti nabožna.

Pravim početkom hrvatskog pjesništva smatra se Pariška pjesmarica. To je zbirka od 10 pučkih duhovnih pjesama pisanih glagoljicom i starohrvatskim jezikom. Dodana je Pariškom kodeksu iz 1380. godine. Sedma pjesma po redu dvanaesteračka je satirična pjesma Svit se konča. Pjesma je podijeljena u deset kvartina i tri tercine. Svaki je stih cezurama podijeljen na tri jednaka dijela. Svi se stihovi unutar jedne strofe rimuju. Autor pjesme nije poznat, ali on jasno izražava nezadovoljstvo stanjem u crkvenim redovima, prodajom otpusta grijeha i inkvizicijom te izražava strah od Sudnjeg dana, što je u europskoj lirici bila već poznata tema još od kraja 12. st.

Također, jednim od najstarijih spomenika hrvatskog pjesništva smatra se Šibenska molitva. Nije točno datirana, ali smatra se da je nastala početkom 14., a da je zapisana u drugoj polovini istog stoljeća. Zapisao ju je fra Pavao Šibenčanin pod latinskim nazivom Oracio pulvra et devota ad Beatam Virginem Mariam u jednom latinskom rukopisnom kodeksu i pjesma je zapisana latinicom. Pjesma je religiozno-refleksivna i zapisana je u 41 sintagmatičkom stihu (stih je skupina riječi koja čini rečenicu). Šibenska molitva čini dio začetaka hrvatske lirike jer je spoj pjesničkog nadahnuća (lirski subjekt govori u prvom licu) i religioznog nadahnuća (odraz kulture).

U arhivima gradova hrvatskog područja spominju se razne zabavljačke družine i putujući glumci, ali ništa točnije o njihovim izvedbama ili tekstovi nisu sačuvani. Ti spomeni u dokumentima samo dokazuju da je postojalo svjetovno kazalište. Ali ono što imamo sačuvano liturgijske su drame i crkvena prikazanja. Budući da su se liturgijske drame izvodile pretežno na latinskom, rijetko kad na staroslavenskom, nisu postale temelj za budući razvoj hrvatskog kazališta.

Crkvena prikazanja razvila su se iz ophoda i obreda vezanih uz određene blagdane. Najčešće je to bio Uskrs. Isprva su to bile dijaloške pjesme (stihovane replike koje su naizmjence govorili likovi), no s vremenom su se događaji iz Biblije dramatizirali i počeli izvoditi na posebno osmišljenim pozornicama. Na pozornici su uvijek bile vidljive sve “postaje”, sva scenografija koja će se u nekom trenutku koristiti tijekom predstave i među kojima bi se glumci premještali ponekad vodeći i publiku sa sobom. Takva se pozornica naziva simultana pozornica od latinske riječi simul koja znači zajedno.

Prvo je sačuvano prikazanje iz glagoljskog rukopisa O muci Isusovoj, o snimanju s križa i o ukopu iz 1556. godine, a samo se crkveno prikazanje zove Muka Spasitelja našega. Prema uputama izvođačima ovo se prikazanje izvodilo na Cvjetnicu, Veliki četvrtak i na Veliki petak. Prikazanje je pisano u osmercima, ali nema razvijene didaskalije ni podjelu na činove i prizore. Fabula i likovi jednaki su onima u srednjovjekovnoj epici: nižu se epizode u kojima sudjeluju likovi koji su dbori ili zli. Prikazanje je bilo religiozno-didaktično, odnosno njegova je funkcija bila utjecati na osjećaje gledatelja i učvrstiti njihovu vjeru.