Predrenesansa prijelazno je razdoblje između srednjeg vijeka i renesanse. Kako je prijelazna razdoblja još teže odrediti s obzirom na neprijelazna razdoblja, može se reći da predrenesansa traje od 1300. godine do početka renesanse. Drugim riječima, još uvijek se radi o razdoblju srednjeg vijeka, ali postupno dolazi do društvenih promjena pa tako i do promjena u književnosti. Feudalizam slabi, fokus se sa zajednice i religije okreće prema čovjeku, a čitanje postaje individualni čin. To znači da publika postepeno prestaje biti masa ljudi kojoj se usmeno prenose djela ili ih se čita. Povećava se broj čitateljica i one preferiraju ljubavnu liriku za razliku od dotad popularnije junačke epike.
Uz predrenesansu tradicionalno se veže humanizam. Od latinske riječi humanus koja znači ljudski nastao je naziv za sustav uvjerenja i kulturni pokret koji čovjeku i individualnosti daju prednost pred teološkom slikom svijeta. U to vrijeme raste zanimanje za klasične jezike i književnosti te filozofiju, po tome su sustavu humanističke znanosti i dobile naziv (moderne humanističke znanosti bave se svime što ima veze s čovjekovim bivanjem: povijest, jezik, pravo, književnost, umjetnost, religija, filozofija…). Odbacivanje isključivo božanskih disciplina i razvijanje humanističkih disciplina potaknulo je razvoj znanosti i kulture u raznim smjerovima koji će se ostvariti u razdoblju renesanse.
Dante Alighieri (1265.–1321.) talijanski je pjesnik čije je ipak najznačajnije djelo ep Božanstvena komedija. Dante je djelo nazvao samo Komedija, a nakon njegove smrti atribut Božanstvena naslovu dodaje Boccaccio koji je pedesetak godina nakon Danteove smrti u Firenci držao predavanja o značenju Božanstvene komedije. Ep je napisan između 1304. godine i godine autorove smrti. Djelo je podijeljeno u tri dijela: Pakao, Čistilište i Raj. Važna je simbolika brojeva tri i sto. Broj tri predstavlja Božanstvo, Trojstvo i svetost, a broj sto savršenstvo. Svaki dio Božanstvene komedije ima 33 pjevanja te na početku jedno uvodno, što je ukupno sto pjevanja. Pjevanja se sastoje od tercina (strofa od tri stiha). Dante je u prikazu zagrobnog života u Božanstvenoj komediji koristio znanja iz teologije i filozofije, ali je djelo posebno pjesnički organizirano. Time su objedinjeni srednjovjekovni svjetonazor i predrenesansni elementi. Dantea kroz Pakao i Čistilište vodi Vergilije, a kroz Raj Beatrice Portinari (Danteova ljubav i simbol savršene žene i ideala). Cijelo je djelo alegorija čovjekova života, zemaljskog svijeta punog grijeha (šuma) u kojoj treba pronaći pravi put (ravna staza) kako bi se došlo do iskupljenja.
Giovanni Boccaccio (1313.–1375.) talijanski je književnik i autor zbirke novela Dekameron. Dekameron je nastajao 1349.–1351. Zbirka se sastoji od 100 novela (kao i kod Dantea, radi se o simbolici broja sto). Novela je već poznata književna vrsta, ali Boccaccio se smatra njenim usavršiteljem. Radnja se odvija 1348. godine – u deset dana deset pripovjedača pripovijeda tematski razne priče kako bi skratili vrijeme. Novele govore o zanimljivim i zabavnim situacijama iz svakodnevnog života, posebnim slučajevima čiju je inspiraciju Boccaccio crpio iz firentinskog života i stvarnih ljudi, govore o sretnim i nesretnim ljubavima, pokvarenim svećenicima i aristokraciji te domišljatim građanima. U usporedbi s Danteovom Božanstvenom komedijom Boccacciov Dekameron naziva se ljudskom komedijom.
U 13. st. u Italiji nastaju dvije pjesničke škole: sicilijanska škola i škola slatkog novog stila.
Predstavnici sicilijanske škole začetnici su svjetovne ljubavne lirike – pjesme su pisali na narodnom jeziku. Tematiku i pjesničke forme uglavnom su preuzeli iz trubadurske lirike (ljubav prema nedostižnoj gospi), ali učvrstili su jedanaesterac u talijanskoj pjesničkoj tradiciji i u to je vrijeme nastao sonet. Začetnikom sonetnog oblika smatra se Giacomo da Lentini.
Škola slatkog novog stila, što je izravni prijevod talijanskog naziva dolce stil nuovo, nastala je u Firenci te je jedan od njezinih pristaša bio i Dante Alighieri. Naziv škole potječe iz Danteova Čistilišta, a stvaralaštvo teži pažljivo stiliziranom i biranom izrazu, a ljubav koja se tematizira u pjesmama postaje platonistička, mistična i uzvišena. Ljubav prema idealiziranoj ženi posrednik je između lirskog subjekta i Boga, Božje ljubavi i milosti. Drugim riječima, radi se o ljubavi koja može duhovno uzvisiti čovjeka. Vrhunski ostvaraj ove škole zbirka je pjesama Novi život Dantea Alighierija. Zbirka sadržava stihove posvećene Beatrici Portinari.
Francesco Petrarca (1304.–1374.) autor je zbirke talijanskih pjesama prvotno nazvane Rasute rime, ali poznatije pod nazivom Kanconijer. Zbirku je Petrarca pisao od 1342., ali objavljena je tek 1470. godine. Kanconijer sadržava 366 pjesama od kojih su većina soneti, a tradicionalno se dijele na pjesme napisane prije i nakon Laurine smrti 1348. godine. Iako pjesme tematiziraju ljubav prema ženi, fokus je na lirskom subjektu i njegovu doživljaju te ljubavi. Pjesme zapravo opisuju psihološka stanja lirskog subjekta izazvana neuzvraćenom ljubavlju. Laura nije kao uzvišena kao Beatrice u tom smislu da ljubav prema njoj približava lirskog subjekta Bogu, već predstavlja prepreku u pronalaženju duhovnog mira. Iz svega spomenutog može se zaključiti da Petrarca i dalje koristi srednjovjekovne motive, ali im daje novo značenje.