Dramska kompozicija

Riječ drama na grčkom znači radnja, a upotrebljava se kao naziv jednog od triju književnih rodova i kao naziv književne vrste (uz tragediju i komediju). Dramski tekst može biti pisan u prozi ili u stihovima, a ponekad se u jednoj drami pojavljuju oba oblika. Dramski su tekstovi usko povezani s kazališnom izvedbom i zbog toga pisani na poseban način, drugačije od epike i lirike, ali to ne znači da se oni ne mogu čitati kao i tekstovi tih dvaju književnih rodova.

Kazalište je složena vrsta umjetnosti koja nastaje spajanjem više samostalnih vrsta umjetnosti: književnosti (daje tekstualni predložak za radnju i dijaloge), glume, likovne umjetnosti (uređenje scene, scenografija), pantomime, plesa i glazbe. Proučavanjem kazališta bavi se znanost o kazalištu teatrologija (od grčke riječi theatron koja znači gledalište) i teorija književnosti jer proučava dramske tekstove.

Temelji kazališnih predstava nalaze se u obredima. Iako obredi nisu morali imati zapisani polazni tekst, izvodili su se prema određenim pravilima, s određenim koreografijama, recitiranjima ili pjesmama te u posebnoj odjeći (preteča kostima). Osim toga, izvodili su se na posebnom prostoru (pozornica) te najčešće pred nekom publikom. Što se tiče kazališnih predstava, one također ne moraju imati polazni tekst. Predstave se mogu izvoditi bez teksta uopće, kao što je to slučaj s baletom, ili se mogu izvoditi na temelju neodređenog teksta, tj. tekst može biti improviziran dokle se god poštuje tema djela. Za kazališne predstave koje se temelje na dramskom tekstu važna je uloga režisera jer on prema svojoj interpretaciji dramskog teksta određuje koji će glumci glumiti u predstavi i kako će glumiti da bi predstava bila što bolja. Osim režisera i glumaca važna je uloga scenografije i rekvizita te, naravno, rasvjete i glazbe, kostima i ostalih tehničkih priprema.

Dramski tekst započinje programom. On sadrži naziv autora i djela, ponekad i opis djela (npr. tragedija u pet činova) te popis imena likova i opise njihovih odnosa (npr. Tezej, sin Egeja). Time program uvodi čitatelja ili gledatelja u djelo i pomaže mu u razumijevanju djela. Ostatak dramskog teksta sastoji se od dijaloga i monologa likova, odnosno glumaca. Rijetko kad će se pojaviti pokoji opis, ali i to samo onda kad ima posebnu namjenu. Dramski je tekst organiziran tako da različitim grafostilističkim postupcima označava koji je dio teksta komu namijenjen i čemu služi. Tako su imena likova najčešće napisana cijela velikim slovima, tekst koji likovi izgovaraju pisan je bez posebnih obilježja, a u kurzivu i u zagradama pojavljuju se didaskalije. Didaskalije su upute namijenjene čitatelju, redatelju i glumcima koje pojašnjavaju kako pristupiti tekstu ili koje ukratko opisuju što se na sceni događa (npr. Prošaptao je. ili Krene prema kralju.).

Osnovni su dijelovi drame:

• ekspozicija: uvod; program, razgovor likova koji sadržava glavne informacije
• zaplet: uvođenje dramskog sukoba
• kulminacija: vrhunac dramske napetosti
• peripetija: preokret tijeka radnje koja vodi k razrješenju problema
• rasplet: razrješenje sukoba

Kako je u drami glavna radnja, tako je i glavna motivacija likova i niz situacija u kojima se likovi nalaze. Drama se temelji na dramskom sukobu, odnosno neslaganju među likovima, njihovim stavovima, suprotnostima između lika i društva ili pak na unutarnjem sukobu jednog lika u različitim situacijama. Takav sukob mišljenja i stavova stvara dramsku napetost, tj. iščekivanje raspleta koji može biti očekivan ili neočekivan.

Termin dijalog nastao je od grčkog dialogos što znači razgovor. U grčkim je tragedijama dijalog označavao dio izvedbe u kojem suprotstavljeni likovi naizmjence pjevaju po jedan stih, a u svakome osporavaju tvrdnje onog drugog. Tim je postupkom rasla dramska napetost. U novijim je dramama dijalog bilo koja vrsta razgovora među likovima koja se izvodi na sceni.

Od grčkih riječi monos i logos, koje znače sam i riječ, nastao je termin monolog. Riječ je o poduljem dijelu teksta koji iznosi samo jedan lik. Uloga mu je najčešće iznošenje misli i unutarnjih kolebanja lika. Pritom lik kao da razgovara sam sa sobom ili kao da se obraća publici, zamišljenom liku ili čemu drugom.

Dramski tekst organiziran je u činovima. Čin je najveća organizacijska cjelina koja se sastoji od prizora, slika ili scena (sve troje znači isto). Prizori se izmjenjuju ulaskom likova na scenu ili njihovim izlaskom sa scene.