NADREALISTI I KRAVATE. Sa starih crno-bijelih ili smećkastih fotografija gleda nas povijest. Kad nas motre umjetnici, stvara se dodatna kulturnopovijesna vrijednost. Preda mnom je jedna od skupnih fotografija istaknutih dadaista i nadrealista iz sredine dvadesetih godina. U prvom redu sjede ličnosti koje ne treba predstaviti: Tristan Tzara, André Breton, Salvador Dalí, Max Ernst, Man Ray. Svojim su djelima među najradikalnijim modernistima dvadesetoga stoljeća. No fotografija to nimalo ne pokazuje. Danas smo navikli na to da se avangardni signali moraju očitovati i u odjeći. Ako je umjetniku stalo do sebe, mora biti čupav, razdrljen, u što starijim trapericama i puloveru koji je njegovano prljav, po mogućnosti na dva-tri mjesta propaljen cigaretom. U naše vrijeme to je standard, a svakako više nije provokacija. Prije osamdesetak godina likovni i tekstualni izazovi bili su nezapamćeno žestoki, ali djela bila su jedno, a odijevanje drugo. Antigrađanski nasrtaji bili su u slikama i riječima koje su dolazile iz ruku autora pomno građanski obučenih. Čak ni dadaistička ulična događanja u prvim godinama poslije rata nisu bila bez izglačanih odijela, kravate ili leptirmašne. Takva je i fotografija. Svi imaju uredne košulje i decentne kravate, svi su uz suzdržan smiješak uprli oči u kameru, kao da će izletjeti ptičica. I Man Ray ne drži se drukčije, jedan od najvećih umjetničkih fotografa stoljeća. Tada svakako još nije postojala uniformnost vanjskih i unutarnjih crta ličnosti. Zanimljivo je protuslovlje u današnjoj epohi, koja od umjetnika očekuje klaunsku odjeću, naušnice i nanosnice, ali ne uočava da je umjetnost postala repetitivna. Gospoda s kravatama i sakoima (a ne s ribarskim jaknama) rušili su estetske konvencije stare i po petsto godina, i to sa štropotom. Danas su se posljednji trzaji provokacije preselili u ekstravagancije vanjske pojave.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
