Kad su stigli veterinarski stručnjaci iz urođeničkoga sela, agent je mirno pasao kao i sva ostala grla. Ipak mu silom uguraše u ždrijelo slinave gvalje od nekakvih trava koje su najprije sažvakali u svojim ustima i zatim mijesili među prstima pljujući u njih obilno. Agent se doduše davio od toga, ali je ipak nastojao svim silama da posluša svoje dobronamjerne mučitelje: gutao je zelene kuglice mučno kao kokoš. Oni su ga liječili. A on se odmah i ponadao: eto, liječe, znači... i smiješio im se s prijaznom zahvalnošću.
– Što su to trpali u njega? – upita kapetan liječnika tonom šefa obitelji.
– Mislim, biljne purgative. Gospodina će to temeljito pročistiti. Ali čini se da to nije cijeli postupak. Oni će mu još i zle duhove istjerati iz trbuha.
I doista, povalili su pacijenta na leđa i dok su ga četvorica držala za ruke i noge Veliki Vrač mu je utaknuo bambusovu cjevčicu u duboko usaljeni pupak, zatim uzeo ugarak iz ruku svog asistenta i živom žeravom stao šarati krugove oko bambusa po nabreklom agentovom trbuhu izgovarajući obredne riječi na koje su njegovi pomoćnici odgovarali skandirajući neke druge riječi, vjerojatno u ime demona koji, očito, nisu bez otpora napuštali utrobu našeg prijatelja. Agent je, razumije se, urlao od boli, a to je Veliki Vrač primao sa zadovoljstvom, kao znak uspješnog rađanja na pupak.
Upravitelj stroja, koji je, čini se, bio najhumaniji i svakako najjači među bijelcima, učini pokret kojim bi vjerojatno bio zadavio Velikoga Vrača da ga liječnik nije u pravi čas zaustavio.
– Zar ste poludjeli, gospodine!
– Pa dokle oni kane tako mučiti ovog čovjeka?
– Dok mu ne istjeraju i posljednjeg demona iz trbuha kroz onaj dimnjak na pupku.
Demoni bi navodno trebali pobjeći pred vatrom...
– Pa kada će to biti? – upita kapetan naivno, s laičkom radoznalošću.
– To pitajte njih – odgovori liječnik neprijazno.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
