Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas bez gospodara, dopro do u posljednje kuće u predgrađu, među ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, uvukao se u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala posred zabrinutih lica ne pitajući se za razlog toj zabrinutosti, čak je i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se uklone, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nategnute vidove. (...) Oko nje se obrazovao mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred tog kruga vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakog doimalo odnekud čudački, neodgovorno. Činila im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav – a ona baza po mjestu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom na pragu, zadirkuje Vinku da joj je momak u svijetu našao drugu curu; (...)! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka njena riječ, svaka njena kretnja činila im se sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam je sâm gledao sa snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo – to je stvarnost. (...) I činilo mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala biti pretežitija, jača od tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači, kudikamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono što se gore u planini dogodilo, ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome. Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj1 grančici.
1 nesuštastven – nebitan
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
