Hrvatski A - 2021. ljeto, tekst 1.

Večer nad gradom Firenze, Piazzale Michelangelo

Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz
dubínā
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći?
Noćas gledaš kako se odražava u Arnu¹ red
svjetiljaka
Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarilo
U djetinjstvu, dok su nad glavom
Drhtale zvijezde, u vinogradu?
Noćas, gle! kako osjećaš vjetar što dolijeta s
Arna,
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima,
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati,
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li
spremile
Ljetinu, vas tri koje ste same
Ostale kod starinske kuće mojih djedova
Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Danas u San Lorenzu² Zoru³ koju stvoriše
Ruke
U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Bez prestanka mislim na ruke te
I ne mogu da vjerujem da su zaista
Mrtve. Mrtve ruke.
Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Raskidane misli ređam nevješto u tihe
rečenice.
Vi možda već znate, da sam ja pjesnik iz
Hrvatske
Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke
Mrtve. Mrtve ruke.
Mislim na moje polje koje su neznane
Ruke požnjele; spavaj, srce moje,
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svjetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti.
I pepeo. Spavaj.

Dragutin Tadijanović

¹ Arno – rijeka u Italiji, teče kroz Firencu
² San Lorenzo – crkva u Firenci
³ Zora – Michelangelov kip