Hrvatski A - 2020. ljeto, tekst 7.

Jean Racine, Fedra

TEZEJ
Ah, tu je, bozi! Stupa baš plemenito, čilo!
Ta čije se tu oko sad ne bi prevarilo?
Zar takvi su, nebesa, svi preljubnici vješti?
Zar sveti znak vrline na čelu njima blješti?
O, zašto nema žiga za ljude takva kova,
Da možeš smjesta poznat nedostojnog nitkova!

HIPOLIT
Da l’ smijem pitat, oče? Zar neki oblak novi
To uzvišeno lice ko velom nekim ovi?
Zar bojite se reći tu tajnu, što vas mori?

TEZEJ
(...)
O, izdajice, bježi, ne budi srdžbu strogu
I b’jes taj, što ga jedva suzdržati još mogu!
Jer dosta mi je i te sramote vječne – jao! –
Što zločinačkog sina svijetu tom sam dao,
A kamo l’ tvojom smrću, za moje ime
sramnom,
Da zaprljam svu slavu u kojem času tamnom.
O, bježi, ako ne ćeš, da pošljem te u trenu
Do zločinaca, što ih u vječnu poslah sjenu.
I nemoj, da ta zv’jezda, što sv’jetli nama, spazi,
Gdje tvoja drska noga po ovom mjestu gazi.
O, bježi, netremice iz c’jele zemlje moje,
I očisti je brzo od strašne slike svoje.
Junaštvo moje nekoć te oslobodi žale
Od ubojica podlih, i steče višnje hvale.
O, Neptune, tad reče, da milostiv ćeš biti,
Da prvu ćeš mi želju za uzvrat ispuniti.
U stradanjima dugim, u tamničkoj samoći
Ne utjecah se tvojoj božanskoj, vječnoj moći.
U pohlepnosti svojoj za potporom što većom
Sačuvah svoje molbe za teže jade srećom.
Stog zaklinjem te danas, osveti oca jadnog.
Ja prepuštam tvom b’jesu tog izdajicu gadnog.
Uguši drske želje u njegovoj nutrini:
A tvoju ću dobrotu prepoznat po žestini.

HIPOLIT
Optužuje me Fedra, da grešnu ljubav gojim!
Kraj tolike strahote zaprepašten tu stojim!
Toliko udaraca! Odjednom, iznenada!
Ne nalazim riječi, moj glas se guši sada.