Za nekih pola sata stiže cisterna, ulazimo kroz vratašca sa strane. Čim krenemo, nastane kaos. Mračno je, samo se jedna baterija divlje ljulja u kutu. Svaki se zvuk umnožava i ubrzo nastaje velika buka. Letimo i padamo lijevo-desno, nas nekoliko uspijeva svladati nagnuća, u čučnju. Neka žena cijelo vrijeme ponavlja kako joj nije dobro, muški glas viče neka legne na pod, licem prema dolje. Muka traje barem sat i pol. Svaki put kada cisterna nakratko stane, ljudi nanovo razmjenjuju torbe koje se ispremiješaju kod novog kretanja.
Kada uhvatim ravnotežu, pokušavam razgovarati s mladim zubarom, pričam mu o svom poslu. Mrzovoljan je, kaže mi da su u Francuskoj svi zidari veći i jači od mene, a za neko vrijeme i neka začepim.
Zatvaram oči, pokušavam vidjeti neko mjesto gdje ljudi bruje o tome kako je dobar ovaj mali mršavi zidar iz Iraka. Neku prostoriju koja se ne miče, gdje mogu klanjati daleko od tuđih očiju. Samo to. Mirno mjesto i jedna jedina dobra glasina o meni. To bi bilo dovoljno, mislio sam.
Ali ne vidim ništa. I oblijeva me znoj. Kao kad bespomoćno pokušavaš progutati zalogaj, a grlo ne da. I to je... zapravo bio početak mog putovanja. Tek tada više nisam bio kod kuće. Bojao sam se te praznine. U nju se svašta uvuče. Strah, laž, crno, odustajanje. Daljina ti čini da gubiš stvari. Uzme ti veliku i malu torbu, žilete, čarape, bademi ostali negdje pokraj ceste, čista košulja odletjela, ništa od toga nije preživjelo. Na kraju od mene ostane samo poneki stih o tuđoj nesreći. I dovoljno mjesta da me sustigne ono čega sam se najviše želio riješiti. Mene je sustizao, tada to još nisam znao, jedan moj davni bijeg.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
