HTIO bih vam predočiti jednu bezazlenu zabavu. Ta sasvim nedužnih radosti ima tako malo!
(...)
Tik uz cestu, iza željezne ograde što okružuje prostrani vrt gdje se negdje u dnu bjelasa suncem obasjani dvorac, nalazio se lijep dječačić svježa lica, obučen u veoma ljupko ladanjsko odijelo. Raskoš, bezbrižnost i prekomjerno izobilje, kojim su bogataška djeca uvijek okružena, čine ih tako lijepom, da gotovo pomišljamo kako ona i nisu od iste tvari od koje su djeca srednjeg staleža i sirotinje.
U travi, kraj toga djeteta, leži divna igračka, isto tako svježa kao i lice njezina vlasnika, lutka ulaštena, pozlaćena, u grimiznoj haljinici, ukrašena perjem i nakitom od stakla. No dijete se ne zabavlja svojom omiljenom igračkom. Evo šta promatra:
S onu stranu ograde, na cesti između stričaka1 i kopriva, stoji drugi dječarac, zamusan, slabašan i čađav, jedan od onih obespravljenih mališa na kome bi čovjek nepristrana oka mogao otkriti i ljepotu, kad bi ga u duhu očistio od ogavne naslage bijede, baš kao što iskusan pogled stručnjaka znade često pod korom prostog pokosta2 nazreti savršenu umjetničku sliku.
Kroz tu simboličnu ogradu od željeznih šipaka, što dijeli dva svijeta, cestu i dvorac, mali sirotan pokazuje svoju igračku bogataškom sinu koji u nju lakomo zuri kao da je to neka nepoznata i skupocjena rijetkost. A igračka, koju je mali prljavko dražio, drmusao i tresao u škatulji s rešetkama – bio je živi štakor. Dječakovi su roditelji sigurno zbog štednje uzeli tu igračku iz samog života.
I dvoje se djece bratski gledaju i smiju na sva usta pokazujući zube sasvim iste bjeline.
1 stričak – vrsta korova
2 pokost – lak, premaz
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
