Autostopirao sam s Larsom do Firence toga ljeta, ostali smo ondje nekoliko dana, nastavili dalje vlakom do Brindisija, bilo je tako vruće da smo imali osjećaj da vani gori kad bismo gurnuli glavu kroz otvoren prozor vlaka. Noć u Brindisiju, mračno nebo, bijele kuće, vrućina gotovo kao u snu, gomile ljudi po parkovima, posvuda mladi na mopedima, vika i buka. Stali smo u red za ukrcaj u veliki brod za Pirej, zajedno s cijelom kolonom drugih, gotovo redom mladih s naprtnjačama poput nas. Četrdeset devet stupnjeva na Rodosu. Jedan dan u Ateni, najkaotičnijem mjestu u kojemu sam bio, i tako suludo vrućem, a zatim brodom na Paros i Antiparos, gdje smo svaki dan ležali na plaži i svake se večeri opijali žesticama. Jedne smo noći ondje sreli neke mlade Norvežanke i, dok sam ja bio na zahodu, Lars im je ispričao da je on pisac i da na jesen kreće na Spisateljsku akademiju. Raspričali su se o tome kad sam se ja vratio. Lars me načas pogledao i nasmiješio se. Što je to izvodio? Znao sam da laže o sitnicama, ali dok sam ja ondje? Nisam ništa rekao, ali sam ga odlučio izbjegavati ubuduće. Otišli smo zajedno u Atenu, ja sam ostao bez novca, Larsu je ostala još gomila, odlučio je letjeti kući sljedećeg dana. Sjedili smo na terasi restorana, on je jeo piletinu, brada mu se sjajila od masti, ja sam pio čašu vode. Nije mi bilo ni nakraj pameti tražiti novac od njega, novac bih od njega uzeo jedino kad bi me pitao želim li da mi posudi. Nije to učinio, pa sam legao gladan. Sljedećeg je dana otišao u zračnu luku, a ja sam otišao autobusom u grad, sišao kod autoceste i počeo stopirati. Nakon samo nekoliko minuta zaustavio se policijski automobil, nisu znali ni riječ engleskoga, ali sam shvatio da je ondje zabranjeno autostopirati, pa sam se vratio busom u središte grada i zadnjim novcem kupio kartu za vlak do Beča, kruh, veliku Colu i šteku cigareta.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
