Hrvatski A - 2020. ljeto, tekst 2.

Publije Vergilije Maron, Eneida

Uto do višnjega stana Latónina kćerka Dijàna
Opiju pratilju svoju brzònogū k sebi pozòvē
te joj sa tugom u glasu progovori besjede ove:
„Djevojko, eno Kamìla, što najvećma meni je mila,
ȕ bōj sad okrutni jaše i našim se oružjem paše,
samo će zalud joj biti. A već je od davnih vreménā,
nikakvu novost ne velim, od sviju mi najdraža žénā.
Kada joj Metab je otac iz Prìverna ȉzagnān grada,
omražen s nasilja mnogih i obijesti hude i lude,
on je kroz pokolj i borbu, kroz nȅvōljā more i jâdā,
nejaku pronio kćerku da drug u progonstvu mu bude.
Majci u počast Kazmìli u tepanju stvori Kamìlu
noseći ȕ goru dijete u sigurnom očinskom krilu,
ȕ goru divlju i pustu, na samotne neznane pute,
ali ga Volščani gone i njihove strelice ljute.
Kad Amasénu¹ na brijegu na ovome nađe se bijegu,
spusti se k rijeci da prijeđe, no kada već vode se maši,
odbi ga vodena sila, jer obilna kiša se slila,
te se za predrago breme, za ljubljeno djetešce splaši.
Stade razmišljati mnogo, te nȁ pamēt naiđe njemu
da će spasénje mu biti u njegovu koplju golèmu,
s mnogim po kopljači² čvorom i dobro obžèženōm³ korom,
za nj će privezati malu i baciti drugom je žalu.
Učini tako, te dijete i granjem i lȉkom⁴ oplètē,
koplju ga sveže u srijedi, pa reče, a ȕ nebo glédī:
,Blaga Latónina kćeri, vladarice šȗmā i zvijèrī,
otac ti predaje kćerku, pa pomoć na bijegu joj pruži,
prvi put zaziva tebe i tvojim se oružjem služi,
opasnim šaljem je letom ko zavjet božanstvu ti svetom.ʼ
Reče i izbaci koplje, a ono zazujavši zrakom
jadnu ponèsē Kamìlu u njezinu povoju lakom,
rijeku preleti u lúku i valovlja hȕku i bȕku.
(...)ˮ

¹ Amasen – potok u Laciju
² kopljača – koplje za zastavu
³ obžežen – opaljen vatrom
⁴ liko – vrpce za vezivanje