Za neka četiri dana dođe Azamat u tvrđu. Kao obično, pođe Grigoriju Aleksandroviču, koji ga je vazda hranio slatkišima. I ja sam bio ondje. Poveo se razgovor o konjima i Pečorin stade hvaliti Kazbičeva konja – kako je vatren, krasan, prava srna – ukratko, po njegovim riječima, nema takva nigdje na svijetu.
Tatarčetu zablistaše očice, a Pečorin kao da toga i ne vidi. Ja svratim razgovor na nešto drugo, a on ga odmah opet okrene na Kazbičeva konja. To se ponavljalo svaki put, kad god bi Azamat došao. Poslije tri tjedna opazim da Azamat blijedi i vene, kao što biva u romanima od ljubavi. Kakvo čudo?...
Ja sam tek poslije razabrao sve te vragolije. Grigorij Aleksandrovič tako ga je razdražio, da bi i u vodu skočio. Jedanput mu je rekao: „Vidim, Azamate, da ti se veoma svidio taj konj, a ne možeš ga vidjeti, kao ni svoj zatiljak! Daj reci, što bi ti dao onome tko bi ti ga darovao?ˮ
– Sve što hoće – odgovori Azamat.
– Onda ću ti ga ja pribaviti, ali uz jedan uvjet... Zakuni se da ćeš to učiniti...
– Kunem se... Zakuni se i ti!
– Dobro! Kunem se da će konj biti tvoj, ali mi moraš za njega dati svoju sestru Belu. Karađoz je cijena za nju. Mislim da ti se ta trgovina sviđa?
Azamat je šutio.
(...)
– Pristaješ?...
– Pristajem – prošapta Azamat, blijed kao smrt. – Kada?
– Čim Kazbič prvi put dođe ovamo. Obećao je da će dognati desetak ovaca. Ostalo je – moja stvar.
Pazi, Azamate!
– Tako su oni uglavili taj posao... da pravo kažem, nelijep posao! Poslije sam to rekao Pečorinu, ali on mi odgovori da divlja Čerkeskinja treba biti sretna dobije li tako lijepa muža kakav je on, (...).
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
