Odvjetnika nije bilo kod kuće, a on pođe da se pokloni njegovoj gospođi. Nađe je kod glasovira
gdje je ljenivo prebirala tipke. Ona nije znala svirati nego se tek prije dvije godine počela učiti, ne toliko da zbilja nauči, nego da nečim vrijeme zatomi. Bila je još posve mlada, u dvadeset i drugoj godini, pepeljaste guste kose, blijedomramornog lica, velikih smeđoplavkastih očiju, ustašca punanih, rujnih, no bez snažnijeg izraza. Bila je sitna i oniska; cio izraz lica bio je još tako djetinjski nježan i nevin, mramorna bjelina još tako prozirna da se je svakomu novomu znancu nehotice nadavalo da je zove gospođicom, umjesto gospođom.
Ona je po imenu već otprije poznavala Vukovića, no sada kada je čula njegovo ime, kada je vidjela pred sobom mladoga čovjeka elegantne pojave, plavih, pomno zafrkanih brkova ispod kojih se tek ponešto vidjeli krupni sjajni zubi, kada je vidjela onaj vanredno fini profil lica sa visokim čelom koje je do polovice pokrivala vješto pričešljana kosa, kada je vidjela onaj aristokratski gipki poklon – osta ona u prvi čas zatečena te jedva uzmognu da mu pruži ruku i prošapće svoje ime: Mira Kodolić.
Njegova ljubežljivost, njegova duhovitost brzo je osokoliše te joj začas bilo kao da je nastavila s njime davno započeti razgovor. Samo ono njegovo uporno promatranje kojim je svaku novu osobu motrio kao da kani odvagnuti sva njena duševna i tjelesna svojstva, ta izvjedljivost1 njegovih inače blagih, sivozelenkastih očiju bunila ju je od časa do časa, te ju neprestance polijevala rumen po licu a fini listići nosnica joj sve to češće podrhtavali.
Ona je već nekoliko puta htjela izraziti mu svoje sažaljenje radi smrti tetkine, no njegov razgovor nije se ni izdaleka dirnuo toga predmeta, nego se jedino kretao oko njene osobe, analizirajući vještim pitanjima cijelu njezinu duševnost.
1 izvjedljivost – radoznalost
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
