Hrvatski A - 2019. ljeto, tekst 10.

Albert Camus, Mit o Sizifu

Bogovi bijahu osudili Sizifa da bez prestanka kotrlja jednu stijenu do vrha neke planine, odakle se ona vraćala zbog svoje vlastite težine. Oni bijahu držali, sa stanovitim pravom, da nema strašnije kazne od beskorisna i beznadna rada.

Ako je povjerovati Homeru, Sizif bijaše najmudriji i najrazboritiji među smrtnicima. Prema nekom drugom predanju, međutim, on naginjaše razbojništvu. Ja tu ne vidim proturječnosti. Razlikuju se mišljenja o motivima koji su ga koštali toliko da bude beskoristan radnik pakla. Spočitava mu se, prije svega, stanovita nesmotrenost spram bogovima. On je odavao njihove tajne. Eginu, Azopovu¹ kćer, ugrabio je Jupiter. Otac se začudi s njezina nestanka i izjada se Sizifu. On, koji je znao za otmicu, ponudi Azopu da ga glede toga pouči, pod uvjetom da on dade vodu korintskoj utvrdi. Nebeskim munjama on je pretpostavio blagoslov vode. Stoga je bio osuđen u paklu. Homer nam kazuje, također, da Sizif bijaše okovao Smrt. Pluton² nije uzmogao podnijeti da njegovo carstvo ostane pustim i gluhim. On uputi boga rata da izbavi Smrt iz ruku njezina pobjednika.

Priča se još da je Sizif pred smrt htio nerazborito iskušati ljubav vlastite žene. On joj naredi da njegovo tijelo baci, bez pokopa, nasred javna trga. Sizif se iznova nađe u paklu. I tamo, razgnjevljen poslušnošću koja je tako suprotna ljudskoj ljubavi, on od Plutona iskamči dopuštenje da se iznova vrati na zemlju eda bi kaznio svoju ženu. No, kada je iznova ugledao lice ovoga svijeta, okusio vodu i sunce, toplo kamenje i more, nije se više želio vratiti u paklenu tmicu. Pozivi, srdžbe i opomene ne pomogoše ništa. Još dosta godina živio je on na krivulji zaljeva, blistava mora i osmijehā zemlje. Potrebna bijaše presuda bogova. Merkur³ siđe uhititi drznika za vrat i, odvajajući ga od njegovih naslada, vrati ga silom u pakao, gdje njegova stijena već bijaše spremna.

¹ Azop – riječni bog

² Pluton – Had, vladar podzemlja

³ Merkur – glasnik bogova