Dugi hodnici sjemeništa zijevahu na nj kao otvorena ždrijela. Lovro se odbi od drugova. Bivao sve bljeđi. Stao moliti, moliti pritiskujući čelo na molitvenik. Al dim njegove žrtve ne vinuo se uz nebo, dim se gubio po tlih. Zakopao se u Augustina, Hrizostoma i druge svete oce, zadubio u psalme. Badava, badava! Duh mu se svraćao na Bérangera1, Goethea, Byrona i Mickiewicza2. Tu je nalazio sebe. Duša mu bijaše kao Byronov Mazeppa3, privezan krutom sudbom na bijesna hata4 – na vrijeme. Vrijeme, mladost leti, duša ranjena krvava. Lovro stao čitati, učiti u noć. Al nije učio svetih otaca. Učio povijest, jezike, matematiku. Ne bijaše Lovro pjesnik, to jest ne imaše tvorne pjesničke sile. Al mu duh bijaše ognjevit zmaj. Primiv toliko slika pjesničkih velikana, toliku silu razlikih misli i osjećaja u sebe, buktilo mu srce kao vatrena gora. Bivao sve bljeđi, sve suhlji, a oči sve plamnije. Nađoše u njega Kanta, nađoše Rousseauove „Confessions”. Mrko gledaše ga predstojnik od onoga dana. – Vas je opsjeo nečisti duh, vi ste pust svjetovnjak pod svetom haljinom! – Od onoga dana nije bilo mira.
1 Pierre-Jean de Béranger (1780. – 1857.), francuski pjesnik
2 Adam Mickiewicz (1798. – 1855.), poljski pjesnik
3 Mazeppa – junak istoimene Byronove poeme
4 hat – konj
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
