Ognjem i mačem (ne samo Sienkiewiczevim) odvajkada su se osvajali teritoriji. Iza svake vojske ostajala bi spaljena zemlja, zemlja na ugaru (kuda vojska prođe, tu trava ne raste). Plameni jezici lizali su u povijesti mnoge istaknute muževe koji su svojim učenjem bili daleko ispred svoga vremena. Kao obično, moćnicima to nije išlo u glavu (ni u prilog), pa su ih za svaki slučaj pristavili na lomaču. Vatre nije bio pošteđen ni ženski rod – ne zbog prevelike pameti, nego zbog sumnje (sudaca) da su u njima sile nečastivoga, pa – i opet, za svaki slučaj – na lomaču s njima! Te su „vještice” još i prošle kakav-takav sud, no one nesretnice udane u Indiji išle bi žive na lomaču samo zato što se ondje već pekao njihov pokojni muž.
Vrag nije dao mira ni Prometeju. On se jedne noći krišom popeo na Olimp, došao do svetoga ognjišta na kojem je gorjela vječna vatra, zgrabio jedan užareni ugarak i odnio vatru ljudima da se toliko ne pate, što je pak njega stajalo itekakvih muka s napasnim i opasnim orlom na planini Kavkazu, uz žubor hladne vode do koje nije mogao. Danas – ne doduše s Olimpa, nego iz Olimpije – svake četvrte godine prenosi se vječni plamen bez ikakvih žrtava u obliku olimpijske baklje na stadione gdje se održavaju sportska nadmetanja i ondje gori dok traju natjecanja. Užga ga samo sunce, tj. konkavna leća koja skuplja sunčeve zrake.
Riječ vatra imaju mnogi slavenski jezici (ukrajinski, češki, poljski, slovački). Od neslavenskih imaju je rumunjski (vatra), albanski (vatrẹ) i romski (vatro – u značenju ognjište, kućište). Sva je prilika da su je u hrvatski proširili vlaški pastiri, no prodoru riječi na zapad moglo je pripomoći tursko i romsko posredništvo, jer je tu (do 13. st.) u upotrebi starija riječ oganj.
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
