Na sastanku kod Vukasovića sastalo se desetak građana koji su s nekom plahom izvjedljivošću1 čekali da začne već jednom ono radšta ih je domaćin kanonik tu sabrao. (...) Oni su tu nejasnu namjeru gledali pred sobom kao da se zahtijeva od njih neka se odluče na beskorisnu borbu na život i smrt. U borbi sa tako silnim protivnikom kojega štiti moć, ugled i zakon, kojemu pače pogoduje i sam car! – Vukasović je to čitao na licu svojim ljudima i govorio isprva samo u okviru onoga što je s Ćolićem napisao. To su građani glasno odobravali. No nije mogao da ostane u tim uskim granicama. Kad se razmahao, udario je njegov govor, što je tekao hrlo i bez prekida kao bujica, u druge žice. Sakupljeni ga građani slušali i slušali i gledali u nj i sa zanimanjem i sa čuđenjem. U njihovim očima i licu sjedio je upit: – A smije li se to? – Već je nešto neobično bilo u tome što Vukasović u tako ozbiljnoj stvari ne govori ni njemački ni talijanski nego hrvatski. U početku im je pače to bilo ponekud i smiješno. (...) Govorio im Vukasović kako je nužno birati odvažnije ljude kojima je na srcu dobro nesretnoga grada što ga je obijest vojničke gospode ponizila do roba.
1 izvjedljivost – radoznalost
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
