Da bijaše noć, scijenio bih gledati mjesečarku, somnambulu. Ovako ne razbirah ništa i pitah se
kòjē čedo Van Dycka ili Greuzea dođe pred grozničavu moju fantaziju iz starog, gospodskog okvira. Je l’ to koji slijepi prerušeni mramor iz talijanskih trijemova? Dođe li duša kakog sjetnog
notturna da me očara na sramotu ironijskog dana? Sa kojeg gotskog prozora, sa koje dúgē siđe tadjevičanska bajka sklopljenih očiju? Koje vilinsko vreteno mi prede po bijelom danu ovu opojnu sliku tkanjem od snova i od sjetne čežnje? Je li to oživio akord Beethovenovog uzdaha nad arpeggiom1 Mondschein-Sonate2? Je li to opaki, pakleni Zavodnik pored skeptičkog modernog raspuća? Sa koje sise nebeske kanu na moj put ova kaplja sreće? I skrušen, ponižen, raskajan od nenadanice ležah ničice pred nijemim djetetom sa licem duguljastim, bolnim od nježnosti, s ustima poširokim, rumenim i mokrim kao u nevinašca, sa čelom tako čistim, mirnim i punim modrih žilica kao mramor.
1 arpeggio – izvođenje tonova istog akorda jednoga za drugim
2 Mondschein-Sonate – Mjesečeva sonata, jedna od najpoznatijih skladba L. van Beethovena
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
