Miroslav Krleža, Gospoda Glembajevi
LEONE: (...) I ja, što više slikam, sve sam više uvjeren da je da Vinci potpuno u pravu: stvar se može precizno odrediti samo apstraktnom matematičkom koordinacijom. I, eto, to je moje unutarnje protuslovlje: mjesto da sam matematičar, ja slikam. S tim raskolom u sebi što može čovjek postići više od diletantizma?
ANGELIKA: (...) Ja sam, otkad postojim, gledala život u slikama: postoji u našem subjektu vani i unutra. Što se nalazi između toga? Nešto, kao što ti veliš, tamno i mutno: nervi, mozak, meso, nešto što se zove naš subjekt. Jedna tužna šupljina u našem takozvanom subjektu. A sve se to razvija u vremenu i u nečem nepoznatom, transcendentalnom. I ako ti misliš da je tvoje slikanje logično poniranje u to transcendentalno nešto izvan našega Ja, ti se varaš, Leonel Tu se razumom ne može ništa!
(...)
Svi mi vrvimo u životu kao crvi u kvarglu1. I nitko od nas ne vidi iznad zbivanja, Leone! Ukoliko Živimo, živimo samo tako da se pokoravamo nekoj tihoj, nevidljivoj zakonitosti; u nama i oko nas sve je isto tako tamno kao u termitskom mravinjaku. Ja mislim da je to tvoje romantično uzdizanje nad okvire životne mogućnosti sterilno, a pomalo i staromodno.
1 kvargl – vrsta sira
Što je bila posljedica Leoneova unutarnjega raskola?
Kakvu se načinu spoznaje svijeta protivi Angelika u sljedećemu primjeru?
I ako ti misliš da je tvoje slikanje logično poniranje u to transcendentalno nešto izvan našega Ja, ti se varaš, Leone! Tu se razumom ne može ništa!
Koju misao o čovjeku i životu iznosi Angelika?
S čim je Angelika usporedila ljudski život?
Koja od sljedećih drama Miroslava Krleže pripada glembajevskoj trilogiji?
