William Shakespeare, Hamlet
HAMLET: U mom se srcu vodila ko neka borba;
Nije mi davala da spavam. Bilo mi je
Gore nego u gvožđu buntovnu mornaru.
Osmjelih se; i smjelosti toj nek je hvala;
Jer nam nepromišljenost često dobro dođe,
Kad zataji naš mudar plan. I to nas uči
Da ima Bog što oblikuje naše sudbe
Ma kako ih mi krojili –
HORACIJE: Tu nema dvojbe.
HAMLET: Izađoh iz kabine,
U mornarski haljetak ogrnut, u mraku
Tapkajući da nađem spise. I u tom uspjeh;
Ukradoh njihov omot; zatim se povukoh
Natrag u svoju sobu. Tada se odvažih,
Jer strah za skladnost ne zna, i otpečatih
Taj njihov nalog; i tu nađoh, Horacije –
O, himbo kraljevska! – uputstvo izričito –
Sa smišljenim obrazloženjem začinjeno,
U prilog danskog, a i engleskoga kralja, –
Ko da im bauci od mene živa prijete –
Na pogled toga pisma, bez odlaganja,
Ne čekajuć da sjekira se nabrusi,
Nek dadu da se meni skine glava.
(...)
HAMLET: Lopovštinama tako zapleten u mrežu –
Još prije nego prolog sastavih, moj mozak
Već poče dramu slagati – ja sjedoh za stol;
Zapovijed novu smislih; čisto je ispisah. –
O čemu Hamlet pripovijeda Horaciji?
Koju Hamletovu misao potvrđuje Horacije?
Čemu Hamlet zahvaljuje?
Što Hamlet apostrofira?
Kakvu je zapovijed novu napisao Hamlet?
