U Rimu na Campo dei Fiori Košare maslina i limuna, Kaldrma poprskana vinom I ostatcima cvijeća. Ružičaste morske plodove Prekupci bacaju na stolove, Naramci crnoga grožđa Padaju na dlačice bresaka.
Baš je na tom tu trgu Spaljen Giordano Bruno, Krvnik je potpalio lomaču Sred radoznale svjetine. I jedva se plamen ugasio, Opet su taverne bile pune, Košare maslina i limuna Prekupci su nosili na glavama.
Pouku netko može izvući Kako puk varšavski ili rimski Trguje, zabavlja se, voli Prolazeći mimo mučeničkih lomača. Netko drugi pouku će izvući O prolaznosti ljudskih stvari, O zaboravu koji raste Prije nego se ugasi plamen.
Ja sam tada ipak mislio O samoći umirućih O tome da Giordano, Kada se uspinjao na lomaču, U ljudskom jeziku nije našao Niti jednog izraza Kojim bi se s ljudstvom oprostio, Tim ljudstvom koje ostaje. | Sjetio sam se Campo dei Fiori U Warszawi uz vrtuljak, Vedre proljetne večeri Uz zvuke živahne glazbe. Plotune2 za zidom geta3 Zaglušivala je živahna melodija I parovi su uzlijetali
Visoko u vedro nebo. Povremeno je vjetar s gorućih kuća Donosio crne prnje, Krpice su u zraku lovili Leteći parovi na vrtuljku. Zadizao je haljine djevojkama Taj vjetar od gorućih kuća, Smijale se vesele gomile U vrijeme lijepe varšavske nedjelje.
Već su trčali ispijati vino, Prodavati bijele zvjezdače, Košare maslina i limuna Nosili su u veseloj vrevi. I već je od njih bio daleko Kao da su prošla stoljeća, A oni čekali trenutak Na njegov let u požaru.
I tim umirućim, usamljenim, Već od svijeta zaboravljenim, Naš je jezik postao stran Kao jezik staroga planeta. Sve dok sve ne postane legenda, I tada će poslije mnogih godina Na novom Campo dei Fiori Bunt raspaliti pjesnikova riječ. Warszawa - Uskrs, 1943. |