Ivo Andrić, Na Drini ćuprija1
U leto četvrte godine prošao je kroz kasabu2 prvi voz, okićen zelenilom i zastavama. Bilo je veliko narodno veselje. (...) Vožnja je toga dana bila besplatna. (...)
Tek sada kad je železnica ostvarena i proradila, videlo se šta to znači za most, njegovu ulogu u životu kasabe i njegovu sudbinu uopće. Pruga je išla niz Drinu, onom strminom ispod Mejdana, usečena u breg, opasivala varoš3 i spuštala se u ravnicu kod poslednjih kuća, na obali Rzava. Tu je bila stanica. Ceo saobraćaj za ljude i robu, sa Sarajevom i preko njega sa ostalim zapadnim svetom, ostao je sada na desnoj obali Drine. Leva obala, i sa njom most, potpuno su umrtvljeni. Preko mosta je prelazio samo još svet iz sela sa leve obale Drine; seljaci sa svojim malim, pretovarenim konjima i volovskim kolima, ili konjske zaprege koje vuku drvo iz udaljenih šuma na železničku stanicu. (...)
Kiridžije4, konji, natkrivene arabe5 i staromodni mali fijakeri6, kojima se nekad putovalo u Sarajevo, ostali su bez posla. Putovanje nije trajalo dva puna dana, sa konakom7 u Rogatici, kao dosada, nego svega četiri sata. I to su bili oni brojevi od kojih svetu pamet staje, ali svet govori o njima i dalje, bez pameti, sa uzbuđenjem, računajući sve dobitke i uštede koje brzina donosi. (...)
Istina, i seljaci su se teško privikavali na železnicu. Služili su se njome, ali nisu mogli da se srode s njom i da joj uhvate ćud i naviku. U ranu zoru oni se spuštaju s brda, sa suncem stignu u kasabu i već kod prvih dućana uzbuđeno pitaju svakog koga sretnu:
- Je li otišla mašina?
- Da si ti živ i zdrav, rođače, otišla je davno - lažu bezdušno dokone8 dućandžije sa ćepenaka9.
- Ama, bogati?
- Sutra će druga.
Sve to pitaju ne zaustavljajući se, žureći i dalje i navikujući na žene i djecu, koji zaostaju.
Tako stignu trkom na stanicu. Tu ih neko od osoblja umiri i kaže im da su prevareni i da ima još tri dobra sata do polaska voza. Tada odahnu, posedaju uza zid stanične zgrade, rasprte torbe, doručkuju, razgovaraju ili kunjaju, ali su stalno na oprezu i čim neka teretna lokomotiva negde pisne, oni poskaču i počnu da prte svoje rasturene stvari vičući:
- Ustajte! Ode mašina!
Službenik na peronu ih grdi i gura napolje:
- Ama, jesam li vam rekao da ima više od tri sata do polaska voza? Kud ste nasrnuli? Jeste li vi pametni?
Oni se vraćaju na svoje staro mesto, sedaju ponovo, ali ih sumnja i neverica ne napuštaju. I kod prvog piska ili samo sumnjivog šuma oni će ponovo poskakati na noge i navaliti na peron, da ponovo budu vraćeni da strpljivo čekaju i pažljivo osluškuju. Jer, ma koliko da im se govori i dokazuje, u dnu svesti oni tu „mašinu" ne mogu drugačije da shvate do kao neku brzu, zagonetnu i podmuklu švapsku ujdurmu10, koja neopreznom čoveku izmakne dok on okom trepne i koja samo to i gleda: kako da prevari seljaka putnika i da ode bez njega.
1 ćuprija – most
2 kasaba – gradić
3 varoš – grad
4 kiridžija – prijevoznik
5 araba – putnička ili teretna zaprežna kola
6 fijaker – dvoprežna kočija namijenjena javnomu prijevozu
7 konak – noćenje
8 dokon – besposlen
9 ćepenak – vratašca trgovine ili radionice
10 ujdurma – podvala, prijevara
Koja je od sljedećih tvrdnja o seljacima točna?
Kojim područjem željeznička pruga nije prolazila?
U kojemu području stanuju seljaci koji putuju željeznicom?
Kojom je od sljedećih stilskih figura iskazano kako seljaci putnici doživljavaju vlak?
U kojemu je od sljedećih dijelova polaznoga teksta pripovjedač subjektivan?
Isprobaj potpuno besplatno!
Registracijom dobivaš besplatan*
pristup dijelu lekcija za svaki predmet.
